Francuski specijalitet: violina na sto načina

Na spomen koncerta za violinu i glasovir mnogi bi pomislili na klasične koncerte, izvođače u frakovima i Mozartove skladbe. Ništa nije slično tome kad je riječ o koncertu Jean-Luca Pontyja i Williama Lecomtea, koji su održali u Maloj dvorani Lisinskog.

Zbog Pontyjeva uspjeha u glazbi, kojom se aktivno bavi od 1958. godine, prije samog početka koncerta mu je uručena nagrada Porin za posebna dostignuća, a statuu mu je predao predsjednik Upravnog odbora Porina, glazbenik Neven Frangeš. Koncert je započeo sa skladbom naziva "Euphoria" koju je Lecomte napisao za Pontyjev fusion album "The Atacama Experience", a nastavio se s "Point of No Return" i "Back in the 60's", također s istoga albuma iz 2007.

Kako bi napravili kontrast tijekom koncerta, u nekoliko je skladbi pijanist William Lecomte sjeo za klavijature što je dalo štih glazbe sedamdesetih, a na pola koncerta su obojica izvela solo. Lecomte je svoj solo posvetio Zagrebu, gradu koji uvijek rado posjeti, a svoju je zahvalu pročitao na hrvatskom. Prigodno, njegov solo bila je improvizacija na pjesmu "Vehni, vehni, fijolica" nakon koje je uslijedio Pontyjev solo "To and Fro" koji je ostavio publiku bez daha i izmamio veliki pljesak. Upravo se u solu mogla vidjeti sva virtuoznost njegova baratanja violinom i izniman skladalački talent. Cijeli se koncert osjeti raznovrsnost Pontyjeva skladanja koja vuče od njegovih samih početaka.

Naime, dok je započinjao svoju karijeru u klasičnoj glazbi, otkrio je kako se može baviti i jazzom. Čak je počeo svirati i tenor saksofon nadahnut glazbenicima poput Milesa Davisa i Johna Coltranea. Od kolaboracija koje su ga dovele do današnje pozicije najpoznatijeg jazz-rock violinista posebno se ističu one s Frankom Zappom, Mahavishu Orchestrom te Alom Di Meolom i Stanelyjem Clarkeom. Pontyjeve skladbe nerijetko podsjećaju na klasične, ali ubrzo počinju podsjećati čak i na neke hard rock pjesme modernijeg doba, u čemu je i sadržana cijela čar - u njegovim će skladbama uživati svi koji vole glazbu!

Međutim, nakon sola i još pokoje skladbe, u ostatku se koncerta nije više čulo ništa što već nije bilo izvedeno. Iako isprobavajući različite tehnike sviranja violine, od kojih je najčešća sviranje violine poput gitare, Lecomte i Ponty brzo su odustajali od pokušaja dubljeg zadiranja u eksperimentiranje. Tako je već nakon sat i pol koncerta atmosfera postala pomalo jednolična, iako i dalje tehnički odlična. Riješenje bi moglo biti treći instrument, prema mogućnosti perkusije, koje bi naglašavale ritmičnost i istodobno kontrirale melodijskim linijama. To je mogao biti "efekt iznenađenja" koji bi opravdao posljednjih pola sata koncerta.