Moć sve više prevladava i kontrolira umjetnost!

On je čovjek koji je razočaran današnjim svijetom, ali i umjetnik koji nema odgovore na pitanja koja mu postavlja život. On je osoba koja živi po svojim pravilima bez srama i uz one koje voli. To je nešto što ga svakodnevno ispunjava i što mu svaki dan čini različitim i uzbudljivim. On je Pippo Delbono, talijanski redatelj, čija najnovija predstava “Evanđelje” upravo igra na najvećim europskim scenama u sklopu njegove europske turneje. Nakon praizvedbe 11. prosinca 2015. u HNK, Delbono se vraća na hrvatske kazališne daske u ožujku.

 Monolozi u vašoj predstavi, u kojoj glumite glavnu ulogu, čine se kao da su utemeljeni na vašem životnom iskustvu. Postoji li razlika između trenutka kada to pišete na listu praznoga papira i kada ste na sceni gdje govorite te riječi mnogim strancima u stranom gradu?

Nije uopće jednostavno pokazati tekst čak i glumcima jer svi smo mi drukčiji po životnim iskustvima. Meni je cilj da glumac ne bude karakter nego osoba koju sam odabrao - da nađe poveznicu i potencijal takve situacije u svom životu. U svakom se trenutku dramaturg mora staviti u unutarnju poziciju razmišljanja o praktičnim i emotivnim stvarima, jer ako bismo to izostavili, postali bismo samo oni koji govore u prazno, bez smisla. Životno iskustvo i želja za novim, za duhovnom avanturom, povezuje nas s drugim okolnostima koje se zbivaju u svijetu, kao što je izbjeglička kriza. Ali opet s druge strane postoji moja priča koju pokazujem filmom kao kontrast problema u svijetu, kao što je scena u bolnici gdje skidam flastere s očiju i odlazim u svijet sa svojim problemima.

 U predstavi postoji dugačka scena koja prikazuje kako gurate zid dok svjetla treptere i dok se u pozadini pušta klasična glazba. Je li bilo emocionalno teško prikazati takvu scenu, jer se sve fokusira na unutarnji sukob sa samim sobom?

Proces scene gdje guram zid svaki se put mijenja kada imamo probe. Bit je te scene prikazati i poticati na individualne, unutrašnje sukobe s kojima se čovjek danas suočava. U tome je težina, ali i jednostavnost te scene - najteže ju je razumjeti, a najlakše ju je scenski izvesti. U mjesec dana napravio sam različite verzije kako guram zid kao simbol različitih individualnih, kulturoloških i političkih sukoba. Nakon svake izvedbe mijenjam neke scene, tako da mogu napraviti više poveznica s ljudima u gledalištu, ali isto tako da nađem svoj vlastiti mir unutar neke situacije. Nije poanta da usklađujem mnoge ideje, nego da dođem do one jedinstvene. Prije dva mjeseca, na početku rada na predstavi, htio sam napraviti zid koji ide prema publici, ali nakon nekog vremena nametnula se ideja prikazivanja ljudskih problema kojima smo okruženi i s kojima živimo.

 Nina Violić je u predstavi odglumila monolog iz knjige ‘Madame Bovary’. Mislite li da postoji razlika između toga kako se prikazuju žene danas i prije, kada je knjiga bila napisana?

Kulturološki, priče su uvijek različite, ali namjere, motivacije i problemi su uvijek isti. Današnje žene, pogotovo Afganistanke ili Sirijke imaju posebne priče koje s nama mogu dijeliti jer su za današnji svijet vrlo specifične i zanimljive. One su iz kompletno drukčije kulture koja donosi velike probleme. Danas ljudi zaboravljaju koristiti riječ ljubav. Ljudi se ne vole. Ljudi vole sami sebe. Mnogi danas misle da razumiju druge. Nažalost, ljudi su zaboravili voljeti, osjećati. Često čujem frazu: razumijem, ali to je postala samo prazna fraza. Na jedan način je dobro što se monolog prikazuje u predstavi, jer se to prikazuje kao životni proces na kraju kojega se pitam hoću li potaknuti ljude na razmišljanje. Nisam Che Guevarra, nisam ni veliki katolik nego sam budist. Zato je važno stvoriti jedno mišljenje i priču o nečemu što sam prolazio, ali iz svoga kuta gledanja - iz svoje kulture.

 Čini se da je glazba jedan od vaših najvažnijih instrumenata kada želite prikazati specifične, a osobne emocije. Na koji način odabirete odgovarajuću glazbu za svoje drame?

Uvijek koristim glazbu u svom radu jer sam glazbenik i jer radim s različitim glazbenicima, ali u ovome slučaju, bilo je posebno jer smo imali i živi orkestar. Ali opet, ne želim tretirati glazbu kao tekst, želim prikazati balans između svoga teksta i riječi te melodije glazbe. Isto tako nisam htio prikazati samo kršćansku glazbu nego i nešto drugo zbog dinamike teme, zato sam stavio Led Zeppelin. Naime, ne želim izgubiti svoje rock-iskustvo. Kada uzimam tu vrstu glazbe, prikazujem i određeni nedostatak morala svijeta, ali i dio povijesti uz koji sam odrastao.

 U svojoj ste predstavi spomenuli kako je revolucija hipija bila revolucija ljubavi. Vjerujete li da danas postoji takva borba za ljubav i protiv rata medu mladima, bez obzira na to što živimo u svijetu gdje su svi opterećeni tehnologijom?

Ne želim zvučati nostalgično, ali u jednom je smislu svijet prije bio mnogo bolji. Na primjer, ako samo gledamo glazbu tijekom rata u Vijetnamu... ljudi su pisali protiv političara i protiv moći, a danas, čini mi se, glazba je u sustavu i promociji neke vrste moći. Moć sve više prevladava i kontrolira umjetnost.

 Vaše je stajalište kako bi kazalište trebalo biti dom svim pojedincima, bez obzira na formalno obrazovanje, a s druge strane u Hrvatskoj vlada mentalitet da oni koji se bave kazalištem moraju doći s akademije. Kako ste došli do takve ideje?

Ja sam profesor glume u svojoj školi i ono u što sam siguran jest da prepoznajem kada je glumac dobar i kada zna raditi. U današnje vrijeme često nailazim na ljude koji su glumački posebni, a nisu dio nikakve akademije. U predstavi prikazujem film o Afganistancu koji u crti lica ima jedinstveno životno iskustvo, što je danas teško naći u bilo koga. Isto tako ima određen tužan ton kada govori o suvremenim ratovima. Volim ljude koji nose nešto posebno kada govorimo o glumi i o iskustvu. Ne volim kako danas određuju tipove ljude koji se mogu baviti umjetnošću, smatram da je taj čitav psihološki proces malograđanski. Danas nikako ne želim gledati klasike koji se vrte oko iste teme, kao što je na primjer ‘Madame Bovary’. Trebamo mijenjati kazalište, prikazati ljudsko lice svijeta onima koji se bore sa sobom i svojim problemima koji nisu samo njihovi. U neobičnih glumaca važno je gledati koliko zapravo postoji potencijal humanosti kroz njihove priče, a ne od kuda su i što su završili.