Ne zviždi i ne spominji Macbetha!

Koliko ste puta kazalištarcima poželjeli sreću na premijeri? Kako su oni pritom reagirali? U kazališnom svijetu postoji niz praznovjerja nastalih kad i samo kazalište. Pojedini hrvatski glumci za Global su otkrili koja su praznovjerja još “na snazi”.

Posebno mjesto među svim kazališnim praznovjerjima ima Shakespeareova drama Macbeth kojoj je u kazališnom prostoru najbolje – ne spominjati ime.

“Na jednoj radionici bavili smo se ‘škotskom dramom’ i voditeljica se slobodno koristila originalnim imenom, u tri dana pala je na pločniku i slomila nos, otrovala se ribom i pokvario joj se automobil usred ničega. Nisam praznovjerna, ali kazalište je mjesto gdje mnogo ovisi o vjeri i sreći. Osobno izbjegavam izgovoriti to ime uopće, makar bilo blesavo!”, izjavila je Tara Rosandić iz glumačke družine Histrion. Nasuprot tome, Špiro Guberina iz dramskog ansambla zagrebačkog HNK koji je više puta imao prigodu glumiti u Shakespeareovim djelima, ističe da je ovo praznovjerje “isključivo specijalnost za engleske glumce”.

U paleti kazališnih praznovjerja posebno mjesto zauzima i strah od boja. Na našim pozornicama nesretnom se bojom smatra ljubičasta. Ovo praznovjerje poznato je i Borisu Svrtanu, glumcu i ravnatelju kazališta Gavella, no on za sebe kaže da nije praznovjeran te ne vjeruje u takve stvari.

“Nije pisano pravilo da određene boje donose nesreću na pozornici. Ljubičasta boja samo je pitanje afiniteta”, dodao je Svrtan.

Break a leg! kazališna je fraza za koju je većina čula. U jeziku kazališnog praznovjerja ovaj izraz zapravo znači “sretno” jer bi (navodno) upotreba same riječi “sretno” mogla izazvati katastrofu.

“Istina je da je među nama kolegama pravilo da si radije kažemo slomi nogu ili toi toi toi, što je svojevrsno tjeranje loše sreće, nego da im sreću zaželimo na eksplicitan način”, potvrdila je Danijela Pintarić iz Komedije. Dodala je da su neka praznovjerja nastala iz posve realnih razloga, kao, na primjer, zviždanje.

“Svojedobno se zviždukom tehničarima davao znak za spuštanje kulisa pa ako si zviždao bez razloga postojala je realna opasnost da te kulisa poklopi na sceni. Danas imamo ipak napredniji sustav davanja znakova, ali se navika izbjegavanja zviždanja zadržala”, pojasnila je Danijela. Na “zabranu” zviždanja u kazalištu nadovezao se i Boris Svrtan: “U kazalištu nema zviždanja – to je pravilo koje se ne krši”.

Špiro Guberina otkrio nam je praznovjerje karakteristično za hrvatska kazališta – pljunuti na glumca prije izlaska na scenu.

“Praznovjerja su prisutna u svim narodima, kulturama i profesijama. U našim se kazalištima glumci uglavnom međusobno popljuju prije premijere, odnosno prije izlaska na scenu. Osobno nisam sklon praznovjerjima. Ako je preda mnom veća kazališna uloga, pomolim se prije nastupa – to je moj ritual”, otkrio je Špiro. Naposljetku, u svojoj višegodišnjoj kazališnoj karijeri Danijela Pintarić susrela se s još jednim praznovjerjem – “glumci uoči premijere često nose svoje majice izvrnute na unutarnju stranu jer vjeruju da im to donosi sreću”.

Kad smo posljednji puta vidjeli da netko na pozornici nosi ljubičastu boju, a kada začuli zvižduk? Možda netko šapne i Macbethovo “ukleto” ime? Toi toi toi, ne ponovilo se!