Jesu li autorska prava opterećenje za gospodarstvo?

Iako se najveće polemike u zemlji vode o visini PDV-a ili potrebi za uvođenjem poreza na imovinu, valja fokus okrenuti i prema sektoru od kojeg država također profitira, a to su neporezna davanja ili u narodu mnogo poznatija pod nazivom parafiskalni nameti. Zanimljivo je da kao neporezno davanje, među naknadama za korištenje šuma, voda i drugih prirodnih i manje prirodnih resursa kojima država kontrolira njihovu eksploataciju te renti za izdavanje raznih dokumenata, stoji i naknada nositeljima privatnih autorskih i srodnih prava.

I tu se nameće nekoliko pitanja zbog kojih se sukobljavaju vlast (Ministarstvo financija) s jedne strane i cjelokupna kreativna i kulturna industrija s druge strane. Zašto su autorska prava neporezno davanje ako ih moraju plaćati privatne osobe (umjetnici), a ne državna tijela, koja u sektoru kreativnih i kulturnih industrija ne postoje? Odgovor leži u samom Registru neporeznih davanja u kojem stoji da se “naknada naplaćuje sukladno Tarifama naknada za javnu izvedbu i priopćavanje javnosti glazbenih djela”. Iako postoji Pravilnik o naknadama u tome polju, pitanje je koliko se naknade adekvatno plaćaju unutar same kreativne i kulturne industrije kada su na njihovo plaćanje obvezni svi autori, izvođači i organizatori događanja, kao i ugostiteljski sektor, a znamo i sami da je nemoguće naplatiti naknadu od žive glazbe na svakoj svadbi ili nekoj drugoj fešti.

Prema logici Registra, korist ide samim autorima i izvođačima nekog umjetničkog djela, što je u krajnju ruku neobično. Zašto? Zato što bi to značilo da se novac koji udruge za kolektivno prikupljanje autorskih prava (u RH ih ima osam, a u Pravilniku ih je navedeno šest, pa je pitanje koja je uloga prestalih dviju udruga) daju državi kao naknada u obliku neporeznog davanja, nakon nekog vremena vraća njima, kako bi one mogle isplatiti naknade za autorska i srodna prava svima koji ta prava posjeduju. Ukupno je riječ o više od 160 milijuna kuna u 2014. godini.

Iako vlast polako smanjuje broj neporeznih davanja (od 2013. do danas ih je ukinuto 58), kreativci smatraju da su autorska prava odavno trebala biti uklonjena iz Registra. Kreativna i kulturna industrija druga je po udjelu prihoda u domaćem BDP-u, zapošljava 124.000 ljudi te je jedna od rijetkih (ako ne i jedina) industrija na kojoj kriza nije ostavila gotovo nikakav trag.

Stoga je glavni direktor HDS ZAMP-a, Nenad Marčec, zavapio da “dio autora nije dio udruga za kolektivno ostvarivanje prava”. Također, nije mu bilo jasno kako je moguće da država tretira autorska prava kao opterećenje za gospodarstvo, unatoč navedenim podacima. Zanimljiv je i golem udio samostalnih djelatnika i mikropoduzeća u ovoj industriji, što u očima kulturne javnosti izaziva bojazan za njihov opstanak (možda i opravdanu s obzirom na izdvajanja za kulturu iz državnog proračuna koja jedva prelaze jedan posto).

Je li ovo još jedna u nizu igara pokvarenog telefona između vlasti i kulturnjaka? Hoće li parafiskalni nameti zaista štetiti svima koji se bave glazbom, filmom i sličnim sadržajima ili država time hoće uvesti red u financiranje kulturnog sektora? U ovom labirintu različitih pozicija između kojih postoji dugogodišnja nesnošljivost moguća su dva rješenja: ili će kreativna i kulturna industrija imati povlastice ili će se stvoriti temelj za uvođenje poreza na pjevanje.