Bećarci - pjesme koje diraju ego

Nedavna i prilično praćena senzacija s osudom valpovačkog bećarca zapravo je prikazala prije svega svoju dvoznačnost. Jedan je Slavonac stihovima svojega bećarca uvrijedio jednu policajku. Naizgled nevin slog pogodio je očekivanu reakciju. Pa premda “očekivana”, izaziva zgražanje svakoga tko je ikad pogriješio u razlici između kulturnoga i civilizacijski odgojnog pa je pretpostavio da nešto s UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine može biti prostačko, upravo je u tom trenutku bio stavljen u nezgodnu poziciju đavoljeg odvjetnika.

Uistinu, kako braniti ono prosto ili lascivno? Jer lakše bi bilo statično postaviti bećarac na pijedestal svjetske kulture ako ga nikad ne moramo čuti. Do kuda ide granica? Može li se od progona vještica napraviti ruta za turistički obilazak? Odgovor je u oba slučaja: da, lako.

Povrijeđena osoba u ovome slučaju uvredu nalazi upravo u tome da uvreda za svoju lokaciju uzima prostor ispod “plave bluze”. Stoga, dvojaka je i obrana. Zaista, napadnuto je i žensko tijelo i uniseks uniforma. Koja od dvije strane ima pravo biti uvrijeđena?

Besmisao situacije proizlazi iz plastičnosti pogleda na tradiciju - čisto i tvrdokorno uvjerenje da naše bake i djedovi nisu bili seksualna bića. Toliko neživljenje kulturnog naslijeđa da smo si dopustili vidjeti prošlost samo u trenucima festivala, folklornih smotri i inih prezentacija. Ako sudimo bećarcu, a to danas upravo i činimo, činimo nepravdu iz sljepila. Kontekst kulture, nažalost, nije bezvremenski, a takvim jednodimenzionalnim činimo ga izdvojenim iz svakodnevice. Zabludama da prostote i groteske nisu dio sadašnjosti zabijamo glavu u pijesak. Naime, trenutačna situacija svjedoči o sukobu idealtipskog normiranja i reprezentacije čime se pred očima javnosti pravimo naivni o vlastitome podrijetlu.

Činjenica da se ni u jednom trenutku bećarac ne obraća materijalnoj osobi nego plavoj bluzi, ali istodobno aluzivno priziva tijelo ispod bluze čini ovu situaciju satiričnom. U tome je sukob tog trenutka. Prostor za feminističku kritiku uzima zamah samo ako se primjenjuje na golo tijelo u ovom slučaju, ali ne i na javnu osobu tijela reda. No, ironično, bez cijele inscenirane predstave prostora za žalbu ne bi ni bilo. Ako tijelo (ono napadnuto) nije u bluzi, tada se cijeli prostor žalbe dokida. Bećarac u ovo vrijeme vrijeđa samo osnovu smotre, samo tijelo zakona umjesto zakona koji štite fizička tijela. Ono je krik prema nadzornom tijelu koje postavlja predstavu i unutar nje pretjeruje u svojoj humoresknoj nakani što izaziva bijes autoriteta koji u tom trenutku i prestaje biti autoritet jer ne razumije ono što pokušava prikazati kao kulturno dobro.