Luptam di commo optatur re vere repudit

U travnju ove godine internetom su se proširile snimke pripadnika ISIS-a kako maljevima, eksplozivom pa i buldožerima uništavaju antičke ostatke iračkih gradova Hatre i Nimruda. Posljednja uništenja dogodila su se u slavnoj sirijskoj Palmiri. U kolovozu je ISIS, nakon pomna planiranja i postavljanja eksploziva, raznio ostatke Baalova svetišta. Žrtvovan je i život profesora Kaleda al-Asada koji je javno pogubljen jer nije htio odati mjesto na kojem su skrivene umjetnine Palmire.

Jasan je stav ISIS-a koji za cilj ima na svakom osvojenom teritoriju ukloniti sve simbole politeizma i širiti monoteizam. Prizivanjem shirka, tj. idolatrije, Islamska država pokušava ustanoviti svoju legitimnost i dokazati nasljedstvo ispravne vjere još od vremena Abrahama i Muhameda, također boraca protiv politeizma. Shirk se odnosi na sva predislamska mjesta poput Nimruda, kao i na svako islamsko naslijeđe koje ne slijedi njegovo strogo sunitsko tumačenje (uključujući i gradove ostalih vjerskih manjina). Uništavanje i razaranje za njih je naredba dobivena od Proroka, a za sobom ostavljaju uništene idole i kipove, koji se štuju umjesto Alaha. Dodatno, krvave umjetnine s ovih područja već su navodno na svjetskim crnim tržištima čijom prodajom ISIS financira svoje terorističke akcije. Ironija začarana kruga rasprodane kulture i baštine, a koja onda omogućuje njeno daljnje uništenje gotovo je bizarna.

Nije ovo prvi put da se nečija kultura mrzi i zatire. Sve je više otkrića o blagu i umjetninama koje su nacisti oduzimali na osvojenim područjima i skrivali (u podzemnim rudnicima soli i dvorcima) s ciljem da sva najznačajnija umjetnost Europe, i šire, jednom bude izložena u njihovu muzeju. Isto se događalo i za vrijeme turskog genocida nad Armencima, režima Crvenih Kmera u Kambodži ili pak, nama najbliže, tijekom Domovinskog rata nad Hrvatima i Bošnjacima.

Ono što je očito jest da je trenutno kulturno čišćenje ISIS-a bez presedana u suvremenoj povijesti te je riječ o kulturocidu na međunarodnoj razini. Nije bez razloga UN 1954. donio Hašku konvenciju, kojom se i u ratnom sukobu izuzimaju od uništenja svi kulturno važni spomenici, materijalni i nematerijalni. Ipak, ni konvencija ni činjenica 21. stoljeća nije potvrdila onu poznatu – historia est magistra vitae. Koliko god oštre reakcije dolazile sa svih strana, ipak je očito da one nikad neće biti jače od osvajačkih težnji i oružja masovnog uništenja. Baština i kulturno naslijeđe temelj su identiteta svakog naroda pa, iako se ne događa nama pred očima, potrebno je ove zločine osvijestiti i najstrože osuditi na svim razinama.

Uništeni spomenici su naslijeđe cijele civilizacije te ovo nisu sirijski, niti kulturni gubici Bliskog istoka nego je riječ o gubicima jednako važnim za svakoga od nas.