Pismo koje je naslijeđe bilo kojem djetetu na ovome svijetu

Knjiga koju držim u ruci, “Umjetnost života” (Naklada Ljevak, 2015.), pismo je na 262 stranice koje je Bruno Šimleša napisao svojoj petogodišnjoj kćeri, anticipirajući je i kao tinejdžericu, i kao odraslu ženu, i kao moguću majku i nečiju životnu partnericu, sigurno prijateljicu i, nada se, umjetnicu života. Dugačko pismo koje je uputio vlastitom djetetu nije samo naslijeđe darovano toj djevojčici nego bilo kojem djetetu na ovome svijetu. Posebno, moj je dojam, unutarnjem djetetu u svakome od nas.

Ako ste čitali autorove dosadašnje uspješnice, primjerice “Školu života” ili “Ljubavologiju”, onda su velike šanse da ste se s autorom barem jednom dobro posvađali. Sve je to lijepo što on piše, sve te životne pouke o ljubavi, kako biti svoj, kako voljeti druge, kako ne pasti u zamku romantičnih iluzija, kako voljeti sebe i osjećati zahvalnost prema životu. I sve je to često prokleto teško jer, kako i sam autor kaže u ovoj knjizi, “biti čovjek ponekad je čudesno, a ponekad čudno“. Nakon što ste se prisjetili kako ste se sočno posvađali sa Šimlešom, sad na to zaboravite. U ovoj knjizi svađe nema. Ne možeš se, naime, svađati s knjigom koja govori tvojem srcu. Ima u tome ponešto magije, nemam zapravo bolje riječi.

Nekako nemam potrebu nabrajati o čemu sve Bruno Šimleša piše u ovoj knjizi. Ukratko, piše o svim onim temama koje su i inače “njegove”: o svetosti života, različitim vrstama ljubavi, obitelji, Bogu i tome kako postati životni umjetnik. Posebno me razveselilo poglavlje o zdravom razumu. Tko zna, možda će jednom, kad Hrvatska napokon dobije građanski odgoj, “Umjetnost života” biti barem na popisu slobodne lektire za taj predmet. U ludim snovima maštam čak i o tome da je se dohvate naši političari (kakva bi tek onda zemlja Hrvatska bila).

Kako god bilo, pročitajte je vi, jer “Umjetnost života” knjiga je čiji su džepovi nabijeni emocijama i životnim čarolijama.