‘The Script mi je obećao spektakl i - ostvario obećanje!’

Glazba je važna zbog stvaranja trenutaka. Danas se previše ljudi brine o budućnosti ili razmišlja o prošlosti. Nitko ne živi u sadašnjosti. Ovu noć ne možete downloadati, svatko tko sanja da je bio ovdje, vi možete reći “ja sam bio dio tog trenutka” - ovim je inspirativnim riječima Danny O’Donoghue, frontmen The Scripta, najavio “Hall of Fame”, posljednju pjesmu večeri na koncertu u Münchenu. Koncertu koji će za mene uvijek imati posebno značenje.

Početkom ožujka preko Twittera sam se prijavio da u bavarskoj prijestolnici budem dio The Script parade ili Straže časti koja uvodi članove benda u dvoranu na početak koncerta. E-poruka koja je došla tjedan dana prije koncerta ostavila me u najpozitivnijem mogućem šoku. Potvrda da sam odabran među 21 osobom (točnije, blažen među 20 djevojaka). A da sve bude još bolje, profil na Twitteru napravio sam nekoliko dana prije nego što su objavili tu igru. Sreća je stvarno bila na mojoj strani.

Nisam htio previše istraživati doživljaje ekipe koja je to odradila na ostatku europske turneje, kako bi iskustvo bilo što nevjerojatnije. Na dan koncerta, u 15.30, morao sam biti ispred dvorane Zenith gdje nas je čekao organizator, simpatičan Irac Johnny Donnelly, koji nam je objasnio koji će biti naš zadatak i počeli smo vježbati za nastup koji nas je očekivao navečer. Johnny je imao problema s izgovaranjem mog imena te me odlučio zvati M, na što sam dobacio “da se osjećam cool jer se i šef(ica) Jamesa Bonda tako zove“.

UPOZNAVANJE S BENDOM

Tijekom uhodavanja u nove uloge dobili smo poziv od članova The Scripta da im se pridružimo na tonskoj probi što je bila najbolja strana ovog iskustva. U stilu papinske garde postrojili smo se nekoliko metara ispred pozornice, a Danny, Mark i Glen su za nas odsvirali dvije pjesme – “Paint the Town Green” i “Hail Rain or Sunshine”. U tom sam trenutku razmišljao: “Ok, The Script je upravo odsvirao dvije pjesme za nas 21, večerašnji koncert je samo bonus”.

Nakon toga, sva trojica su se spustila do nas i upoznala se sa svakim pojedinačno. Danny me upitao: “Hey, how are you doing, bro?”, na što sam mu odgovorio da mi je čast što imam prigodu upoznati ih. Gitaristu Marku Sheenanu rekao sam “da se nadam da će napraviti odličan šou”, na što mi je odgovorio: “Ne brini, uživat ćeš”. Ja sam uzvratio: “To je sigurno, s obzirom na to da mi je ovo vaš prvi koncert”, a on sa smiješkom dodao: “Onda očekuj spektakl”.

Tada shvatite da su ove rock-zvijezde sasvim normalni tipovi, koji uistinu cijene svoje fanove i brinu se o povezanosti s njima.

Vrijeme do koncerta je proletjelo i u 20.50 morali smo biti u dvorani da uzmemo zelene zastave i reflektore te se pripremimo za velik trenutak. Deset djevojaka s jedne strane, deset s druge i ja u sredini na kraju, svojim smo tijelima tvorili oblik slova u. Između nas su bili članovi benda, tjelohranitelj i kamerman koji je bio zadužen za snimanje parade koja se prikazivala na velikom videozidu u dvorani.

Johnny je dobio “10 second call” koji je označio da za toliko vremena ulazimo u dvoranu u kojoj publika na videozidu gleda članove benda kako odmaraju u backstageu i nema pojma da su oni ispred dvorane. To je to. Trenutak zbog kojega smo u Münchenu upravo se događa. Danny je počeo s glasnim odbrojavanjem nakon kojega samo krenuli.

Ulazak u dvoranu izgledao je kao šetnja crvenim tepihom u Hollywoodu, a to je prizor na koji se lako priviknete. Cijela publika gleda paradu, bljeskalice i fotići neumorno rade, a ekipa vrišti, kako to obično biva na koncertima. Nakon što smo Dublinere otpratili do pozornice, morali smo se rasporediti i zastavama “obojiti” dvoranu u zeleno tijekom izvođenja prve pjesme “Paint the Town Green”. Tad sam pomislio: “Ovu sam stvar čuo prije nekoliko sati, kad dvorana nije bila krcata, i to je fakat nevjerojatno”.

Nakon kraja prve pjesme, vratili smo zastave i reflektore i pridružili se publici u ostatku koncerta, koji je stvarno bio odličan. The Script uživo zvuči fenomenalno, bolje nego studijski, a to je kompliment kojim se ne može pohvaliti mnogo bendova. Atmosfera na koncertu bila je sjajna, a interakcija s publikom među najboljima koje sam doživio.

AKUSTIČNA IZVEDBA NAJVEĆEG HITA

“Ovakve se stvari događaju kad smo svi zajedno pod istim krovom, i zato sam zahvalan Bogu na mogućnosti da radimo turneje. To nam daje mogućnost druženja s ljudima koji misle i osjećaju ono što i mi”, rekao je Danny o svojem doživljaju. Ono što me posebno impresioniralo jest to da su svirali čak osam pjesama s novog albuma “No Sound Without Silence” (od ukupno 19 na koncertu), što nije čest slučaj, jer većina bendova igra na sigurno, svirajući većinom dobro poznate stvari uz nekoliko novih. Ali publika u Münchenu jednako je dobro znala i nove hitove poput “Superheroes”, “’Man on a Wire”’ i “No Good in Goodbye”.

Momci iz Dublina oduševili su akustičnom izvedbom najvećeg hita “The Man Who Can’t Be Moved”.

“Ta nam je pjesma promijenila život. Bili smo obični glazbenici iz Dublina bez novca, ali kada je ona izašla 2008. godine, predstavila nas je svijetu i vama i ona je sigurno razlog zašto je dobar dio vas večeras ovdje. Zato smo za vas pripremili ovu posebnu, akustičnu verziju”, rekao je Danny u uvodu pjesme, koja je, s njim za klavirom, bila vrhunac koncerta za mene.

26. ožujka označio je jedno od mojih najboljih životnih iskustava, za koje se stvarno nisam nadao da ću doživjeti.

Ali to obično tako završi sa stvarima koje ne očekujemo. The Script stvara glazbu tek sedam godina i pred njim je još mnogo posebnih trenutaka. Za fanove, ali i za sebe. Siguran sam da će, ako će djelovati dovoljno dugo, pronaći svoje mjesto u Hall of Fameu u Clevelandu. Isto kao što sam siguran da München neće ostati moje jedino iskustvo The Scripta.