Sukob karizme i intelektualnih rasprava

Najpoznatiji sociološki par današnjice nije napunio gledalište poput filozofa Slavoja Žižeka

Teme o kojima se razgovara na “predavanjima” u HNK-u one su koje utječu ili će utjecati na budućnost društva, pa tako i na sve nas. A budućnost je sutra. Prema tome, važno je da imamo prigodu promišljati o njima s velikim umovima moderne filozofije - rekao je student filozofije Kruno Carić.

Čini se da je istu ideju prepoznao i Srećko Horvat, osnivač Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu. U nedjelju, 17. veljače, u crvene fotelje na pozornici HNK zasjeo je najpoznatiji sociološki par današnjice – Saskia Sassen i Richard Sennett.

Progovorili su o teoriji grada kao prokazatelja istinske društvene situacije i nosioca budućeg razvoja društva. Zaključili su kako bi trebalo razmontirati nacionalnu državu i ojačati regije. Istaknuti su primjeri Grčke gdje su građani ponovno preuzeli vlastitu državu, ali i pokret Occupy koji je mobilizirao mnogo građana čiji je glas bio važniji od onih političarskih. Iako je bila riječ o društveno važnim pitanjima, Sassen i Sennett nisu uspjeli napuniti gledalište na način na koji je to učinio slovenski filozof Slavoj Žižek početkom godine.

„Iako je to možda stvar ukusa, predavanje sa Žižekom me mnogo više zaintrigiralo“, priznao je mladić Tibor Kordić. S njim se nije složio Kruno koji je, uspoređujući ova dva predavanja, zaključio kako se ljudi ipak, prije svega, žele zabaviti, neovisno o važnosti filozofskih rasprava.

Ipak, kad se uzme u obzir da Žižekova predavanja nailaze na dobar odaziv, zapitali smo se je li karizma ono što je potrebno jednom predavaču da uspješno održi svoj govor. „Karizma je možda i važnija od intelekta predavača. Ako je netko ‘čisti intelektualac’ bez karizme, predavanja mogu biti dosadna i publika jako brzo izgubi interes, a onda cijela poanta predavanja pada u vodu“, objašnjava Tibor.

„Saskija je potpuno zasjenila Sennetta, način na koji govori niti je bio zanimljiv niti sadržavao retoričku vještinu, ali kako Filozofski teatar nije teatar u pravom smislu riječi, važno je što se govori, a ne kako“, rekao je Kruno.