Zvuk osobe koja čačka po vlastitim sjećanjima

Bob Dylan, glazbenik čija je glazbena aktivnost utjecala na rad bezbrojnih mlađih kolega, 2. veljače svom je golemom opusu dodao još jednu glazbenu instalaciju – album “Shadows In The Night”. Dylanov 36. studijski album sastoji se od deset ogoljelih balada koje je svojedobno otpjevao Frank Sinatra.

Tih, provokativan i, prije svega, minimalistički album odraz je osobe koja čačka po vlastitim sjećanjima. Dylanov suptilan bariton, koji para jedino zvuk gitare, preklinje riječi i melodiju, dok dubok i čist glas razlaže uspone i padove te želje njegova života. Najsjajniji biser albuma je “Stay With Me”, koju je Dylan pretvorio u nagu, robusnu ispovijed u formi blues-balade.

Desetak pjesama iz razdoblja američkog popa nastalih u eri prije revolucije koju je donijelo ono što danas nazivamo klasičnim rockom, Dylan je transformirao iz romantične u tamnu jeku, prožetu čežnjom s kakvom smo se susreli na albumu “Blood On The Tracks”.

Bob Dylan nije najbolji gitarist svih vremena, njegov glas jest unikat, ali nitko ga ne bi opisao kao bezvremensku vrlinu i konstantu glazbenog svijeta, pjevačka tehnika mu je sve, samo ne savršena. On nije Jeff Buckley ili Mick Jagger, nije ni Neil Young ni John Lennon. Za Dylanovu glazbu nije bitan ton nego osjećaj uz koji je prezentirana. On je glazbenik - stvarna osoba sa stvarnim osjećajima, lik s kojim se možete solidarizirati, koji vam je sličan, ali istodobno bolji u izražavanju osjećaja u pisanom obliku. Dylan je arhetip mršava tipa s akustičnom gitarom koji okolo nosi pohabani primjerak „Antologije američke folk-glazbe“.

Upravo mu te vrline omogućuju da baci novo svjetlo na stare i zaboravljene klasike koje je iščupao iz prašine i kompilirao u briljantan sklop pjesama koje zajedno traju nešto manje od 35 minuta. “Shadows In The Night” nije nužno odavanje počasti Sinatri nego povezivanje s tugaljivom intimnosti Frankovih salonskih pjesama, koje su stvorene za sviranje u najcrnjoj noći.

Dylan je snimio salonski album s jednostavnim salonskim bendom - gitarskim kvintetom, što upareno s činjenicom da, do najmanjeg detalja, poznaje spore, vrludave aranžmane svih stvari na albumu, svjedoči koliko snažno prepoznaje samog sebe u starim pjesmama. Rijetki su glazbenici koji u 73. godini izbacuju nemjerljivo kvalitetne uratke, no Dylan očito nema namjeru prestati s ekspresijom osjeta i svjetonazora.

Na trenutke se čini kako je Dylanova glazbena ostavština magična karta prepuna blaga koje čeka da ga se otkrije, a posljednja oznaka na mapi, “Shadows In The Night” i više je nego uzbudljivo putovanje na koje se vrijedi otisnuti.