Lijepe riječi kojih se (ne)rado sjećamo

Posebnost našega vremena nije u promjenama, jer njih je otkad je svijeta i vijeka, nego u brzini kojom se odvijaju i komunikacijskim sredstvima koja nam omogućuju da za njih doznamo i prije negoli dođu do nas. Što se jezika tiče, može se napamet ali posve sigurno ustvrditi da su još u mlađem željeznom dobu ljudi s nezadovoljstvom uočavali kako se jezik promijenio u odnosu na onaj u starijem željeznom dobu, te zbog toga prigovarali, a kome drugome, nego mladim generacijama kojima je samo do ljenčarenja i zabave i nimalo ne mare za čuvanje tradicija i lijepih starih izraza za, recimo, brus kojim se oblikuje kamena oštrica na koplju kojim se love veprovi. A onda su ti mladi odrasli, pa se priča nastavila: i oni su svojima mladima počeli prigovarati da ih ne razumiju, da rabe neke izraze koje oni nikad nisu čuli, i da će jadan biti taj svijet kad na njima ostane.

Uvijek se naravno može, pa i mora razgovarati o naravi svake promjene, njenu licu i naličju, ali razgovor neće biti ni smislen ni razuman smetne li se s uma da nema promjene koja bi donijela nešto novo, a istodobno sačuvala sve staro, ni u čemu, pa ni u jeziku. Da je tako nešto moguće, značilo bi da nastaje svijet u kojemu bi staro i novo supostojali u punom opsegu, prepletali se u svim svojim aspektima i tako neizbježno blokirali jedno drugo. Ne bi tako bilo ničega osim trajnoga grča u kojemu se ne bi bilo moguće ni u čemu orijentirati.

Postoji cijela jedna velika, gotovo bi se moglo reći industrija nostalgije koja što formalno, tiskanjem rječnika tipa “kako su govorili naši stari”, što neformalno, na brojnim internetskim portalima i blogovima, pronalazi nestale riječi i izraze, raspravlja o njihovu značenju i manje ili više otvoreno žali što u Zagrebu danas jedva itko zna što znači forhaltati, u Podravini što je krušna struganja, u Dalmaciji što je karet na balinjere (i što ovdje namjerno ne objašnjavam, nego tek ponosno napominjem da sam na trećespomenutom objektu osobne izrade, jer u drugačijem obliku on nije ni postojao, proveo mnoge uzbudljive sate svog djetinjstva i dobio podosta, recimo to krajnje blago, roditeljskih ukora zbog oguljenih koljena, laktova i šaka).

Takva je jezična nostalgija prirodna, ona udovoljava prirodnoj ljudskoj radoznalosti za drugačijim svjetovima, u vremenu i prostoru podjednako, i nedvojbeno posjeduje sjetnu, romantičnu ljepotu, ali ne odgovara na bitno pitanje ‒ kako sačuvati izraz za nešto što je kao stvarnost odavna prestalo postojati i što onda nije moguće ni imenovati, osim u muzeju. I zašto ga uopće nasilu čuvati kad je nestao svijet u kojem je on bio nužan i funkcionalan. Ispada tako da bi važniji trebao biti svijet duhova, nego stvarni svijet živih ljudi.

Problem s tim nestalim izrazima, koji su u načelu uvijek “lijepi” kao što je lijepo svako djetinjstvo, nije u prirodnim nostalgičnim prisjećanjima. Problem nastaje kad se ne uspijeva shvatiti da se na tome treba i zaustaviti, da uspomene treba da ostanu uspomene, nego se vlastiti dojmovi i nostalgije pretvaraju u ideologiju, kada generacijske uspomene postaju agresivni programi za kritiku svih koji su jezično drugačiji, i to ne iz osobnog hira, nego jednostavno zato što žive u drugačijem vremenu koje zahtijeva drugačija imenovanja drugačije stvarnosti. Jer su, dakle, po naravi stvari mlađi, što je uvijek nezgodan podsjetnik na vlastito starenje.

Ljekovito je stoga imati na umu da će za neke buduće generacije današnji joystick, od kojega se jezičnim puristima diže kosa na glavi, sasvim sigurno biti lijepa starinska riječ koja budi uspomene na djetinjstvo, da će internetski forumi biti puni nostalgičnih sjećanja na kompjutorske igrice, da će se s ponekim sačuvanim primjerkom organizirati zavičajne školske radionice pod nazivom “kako su se igrali naši stari”, i da će u nekom etnografskom, ako ne i arheološkom muzeju ‒ možda čak jedno uz drugo ‒ biti izloženi karet na balinjere i konzola PS2. Što osobno držim posve prirodnim.