Tko se zadnji smije?

Ne diraj u religiju. Ne diraj u politiku. Kvragu, onda, prema toj logici, ne smijemo dirati ni u moju baku Jagu jer joj je srce slabo, a kamoli u susjeda Jerka jer čujem da je PTSP-ovac. Nemojmo baš ni u moju prijateljicu Jadranku jer je - moja prijateljica. Jesmo li došli do trenutka kad je satira otišla predaleko? Ili se cenzura doista vješto maskirala u skute demokracije?

Moram primijetiti da su se silne fotografije podrške s natpisom “Je suis Charlie” brzo počele gasiti - otprilike dva tjedna nakon krvoprolića. Umjesto njih puk je počeo objavljivati članke u kojima se opravdava teroristički čin koji je zgrozio čitav svijet. I to pod jefitinom izlikom da se nestašni Hebdo izrugivao i ostalim religijama, posebno onoj najdelikatnijoj - kršćanstvu. Jer bilo je u redu zastupati slobodu govora dok se nije doznalo da je na pojedinim naslovnicama Bog u nedoličnim pozama. Međutim samo rijetki ističu da su te podle i vulgarne naslovnice, kako ih neki nazivaju, uvijek referenca na političku situaciju u kojoj religija prelazi na tamnu stranu svjetovnosti. Riječ je o onome što dobar dio ljudi spočitava vlastitim religijama, ali u uskom krugu ljudi. Potajno, bez slike, bez pisanog komentara i bez šireg auditorija. Pitanje je to istine, a ne zlobe.

Predrag Lucić, suosnivač Charlijeva hrvatskog brata - Feral Tribunea, u jednom od intervjua zaključio je kako je “i za humor i za satiru važno da ima punokrvni, full angažman“. Feral je bio gotovo potpuno kritičan samo prema političkoj vlasti, a opet su ga uspjeli ugasiti. Što reći - nemoj samo o religiji, nemoj samo o politici, nemoj samo o ovome ili onome. E pa ja kažem - i baku Jagu i susjeda Jerka, a bome i prijateljicu Jadranku... na kolac!