Sloboda medija i sloboda provokacije

Možda nikad kao danas nije bilo toliko slobode u sustavu masovnog komuniciranja. Bilo tko, bilo gdje, bilo što može objaviti, i poslati tekst, sliku ili još bolje - videozapis. Pa makar nakon objave videozapisa na YouTubeu sljedećeg dana čovjek počini samoubojstvo. Sve se može objaviti. Baš sve. Ono što se prije nazivalo privatnost i poštovanje privatnosti odlazi u povijest. I same javne osobe će reći da su postale ovisnima o “selfijima” i da svaki dan postavljaju prosječno barem jednu fotografiju na radost milijunske publike. Ono što napišemo ili objavimo na nekoj od društvenih grupa već se sljedećeg dana nađe kao objava na drugim medijima: starim - tradicionalnim ili novim. I nepoznate i javne osobe imaju nevjerojatnu želju podijeliti u javnosti mnogo toga: od vrlo osobnih doživljaja do slanja „pametnih“ poruka biračima ili zapovijedi da mladi članovi stranke “lajkaju“ sliku svoga vođe na Facebooku. Budući da su, dakle, u sustav masovnog komuniciranja uključeni svi - mogli bismo brzo zaključiti da nikad kao danas nije bilo više medijskih sloboda. Ali, nažalost, i manjka odgovornosti za posljedice objavljenoga.

Napokon, treba li nam onda uopće profesionalno novinarstvo, u nepreglednoj šumi različitih informacija, i što su to medijske slobode? Profesionalci u masovnim medijima potrebni su da bi smo dobili što potpuniju sliku o onome što se događa. Prije svega, kao pripadnicima različitih publika važno nam je dobiti istinit podatak u uravnoteženoj i nepristranoj slici određenog događaja. Društvene mreže mogu pomoći dodatnim informacijama, ali neovisno novinarstvo ipak nije mrtvo.

Razočarani smo stanjem novinarstva u Hrvatskoj, teškim materijalnim položajem novinara i pritiscima medijskih vlasnika i raznih drugih interesnih grupa na novinare koji su prisiljeni nerijetko raditi marketinške poslove ili baviti se aktivnostima koje su sramne za slobodne novinare. Prijetnje otkazom i druge prijetnje dovode u pitanje struku, bez koje se jednostavno ne može zamisliti demokracija. Složili se ili ne sa stavom da su profesionalni novinari četvrta vlast u bilo kojoj demokratskoj državi, mora se priznati da su nam novinari otkrili mnoge ružne postupke i neprihvatljiva ponašanja pripadnika političke klase koja si katkad umišlja da je nedodirljiva i da joj je sve dopušteno. Novinari i novinarstvo potrebni su javnosti kao kontrola i koliko god to zvučalo otrcano - kao „psi čuvari“ demokracije. I stoga bi upravo pripadnicima društvenih elita trebalo biti važno da poštuju i uvažavaju profesionalne novinare i stvaraju im uvjete za nesmetan i slobodan rad. Svaka generacija novinara u nešto više od dva stoljeća povijesti novinarstva u Hrvatskoj vodila je svoju bitku za medijske slobode. Od tiskanja bijelih cenzuriranih stranica, objavljivanja snažnih tekstova koji su odudarali od naslova pa su cenzorima promakli, do objavljivanja sjajnih, analitičkih tekstova u kojima se ipak moglo mnogo toga pročitati između redaka.

I današnjoj generaciji novinara nužna je rasprava o potrebi slobodnog novinarstva.

Posljednji tragični događaji u Parizu ujedinili su Europu i svijet u ponovnom podsjećanju na to da mediji moraju biti slobodni. Satira koja je zapravo provokacija važan je element tih medijskih sloboda. Satira može biti na granici elementarne građanske pristojnosti. Može biti i neodmjerena i uvredljiva. No ona je kritika i stav potreban u svakom društvu gdje žive neovisne novine. U slobodnim društvima moramo se zauzimati za mogućnost da se političkom satirom (fotomontažom, karikaturom, stripom) može iznijeti određeno mišljenje s kojim se osobno i ne slažemo. Zapravo, baš suprotno, možemo iznositi sasvim oprečne argumente u neslaganju s takvim ilustracijama, ali istodobno do kraja se truditi da ta druga strana nesmetano iznese svoje stavove. To je demokracija.