Promjene ne nastaju u tišini

Bez slobode govora mrtvi smo. Ne možemo živjeti u državi bez slobode govora. Radije ću umrijeti nego živjeti kao štakor. Stéphane Charbonnier ove je znakovite riječi izgovorio 2012. godine. Glavni urednik satiričnog magazina Charlie Hebdo svoje je novinarsko djelovanje posvetio upravo borbi za slobodu govora i izražavanja. Slobodi koja je temelj svakog čovjeka, društva i istinske demokracije.

Zvjerski teroristički čin koji se dogodio u Parizu tri godine nakon njegove izjave samo je dokaz da društvo 21. stoljeća nije slobodno. I da upravo mi, novinari, moramo biti predvodnici borbe za slobodu napisane i izgovorene riječi. Moramo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu.

Je suis Charlie. Poruka je to koja ne smije biti samo trend na društvenim mrežama nekoliko tjedana. To je poruka za novinarsku budućnost. I još važnije, budućnost cjelokupnog društva. La société est Charlie. Društvo mora težiti tome da bude Charlie. Da bude Ana Politkovskaja. Anja Niedringhaus. I mnogi drugi koji su ubijeni u ime (ne)slobode govora.

Kritiziranje elita, vlada, institucija, religija i društvenih sustava jedini je način njihova mijenjanja. Nabolje. Jer promjene ne nastaju u tišini. Nastaju glasno izgovorenim i napisanim riječima, slovima, crtežima. Za koje su svoj život dale i pariške žrtve.

Riječi često uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo o njihovoj vrijednosti, ali one su temelj ljudske slobode. Engleska književnica Evelyn Beatrice Hall važnost slobode govora ističe u svojem dijelu “Voltaireovi prijatelji“, rečenicom koju bi svi trebali zapamtiti - “Ne slažem se s onim što si rekao, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš.“