Kada ćemo napokon prerasti kulturu destruktivne šutnje?

Ako šutiš, pregazit će te. Ako laješ kao bijesan pas, eutanazirat će te. Brutalno, zar ne? Ali život nije Disneyev crtić i nema reklamacije ako sadržaj ne odgovara očekivanjima ili ako naiđete na previše scena koje izazivaju reakcije na koje se na kraju ne možete požaliti svom liječniku ili ljekarniku.

Gotovo da nema dana da se ne pitam gdje je, zapravo, zapelo? Koji je to trenutak bio? Društvo u kojem se traži da budeš produktivan član, da pomažeš razvoju i napretku zemlje, da budeš dobar pionir (ili ne, to je iz nekog drugog vremena), a glavni životni ideal većine ljudi moje generacije (a ta je prešla tridesetu) jest stan na kredit i posao u državnoj službi. Nije čak krivo ni društvo jer se stvorila ta neka vražja inercija po kojoj sve gmiže. Krivi su ljudi koji šute.

Eto, sad ispada da se opet nešto bulazni o trivijalnim stvarima. Svakome takve teme smrde na bjesomučno soljenje pameti i nema tu ničeg novog. Pa i nema. Ali zašto se onda ništa ne mijenja?

Iz vlastitog primjera znam da je bolje s ljudima razgovarati o vremenu (makar i tu sve počinje s kuknjavom) ili o psima, mačkama ili inkontinentnim hrčcima, koji su im bijeg od stvarnosti, jer je bolje razmišljati o kućnim ljubimcima nego o tome što su u životu napravili za sebe. U suprotnom se povede priča ili o tome kako mrze svoj posao i šefove, ali barem dobivaju mjesečnu crkavicu (državna služba) pa će nekako valjda istrpjeti još samo tih 20 godina do mirovine da otplate stan, ili da ih tretiraju kao stoku i robove (rad kod dobrog dijela privatnika), ali barem nisu na cesti (iako bi nasred ceste najradije stali, prema mogućnosti nasred autoceste Zagreb - Ljubljana). Ili poslodavci jamraju da ne mogu otpustiti radnike koji pola radnog vremena rašpaju nokte ili dušom i tijelom podržavaju rad lokalne kladionice. Ne daju im zakoni, ne da birokracija. Sve skupa - depresija, depresija…

A zašto je važno suočiti se s tim mrskim pojmovima. Jer ima tu oko nas i ljudi koji ne šute, koji progovore kad treba, kratko i jasno, i ne žale se nekome samo po birtijama. Ljudi koji su zaključili da je život prekratak za cendranje zbog tako “trivijalnih” stvari kao što su hrvatska birokracija, političke stranke ili propale društvene vrijednosti.

Pa lijepo odu ti ljudi van. Mlade stručnjake otmu velike kompanije koje im za njihov rad daju ono što zaslužuju. Mladi poduzetnici premještaju tvrtke u London jer im je pun kufer preslagivanja papira i nebuloznih poreza. Mladi dizajneri, bendovi, pisci lako shvate čari globalnog sela i bez osvrtanja prijeđu državnu granice (pa makar istodobno sjedili u fotelji nasred Lijepe Naše) i obrišu pod s lokalpatriotizmom koji im nije pružio ništa više od glavobolje i grčeva u želucu. Okrenu leđa, odu i zaborave.

Zar to našoj zemlji treba? Zar nitko ne može vidjeti da je dojam svekolike šutnje tu samo zato što oni koji kad progovore, okreću leđa državi koja tu šutnju njeguje i podržava?

Idu izbori. Jedni pa uskoro i drugi. Osobno ne znam što bih mijenjao i s čime. Jer ne vidim da je nekome zaista stalo slušati što ljudi imaju reći. Ili barem početi odgajati narod da nešto kaže bez straha za vlastitu budućnost. Nemojmo se zavaravati, ne vidi to ni dobar dio mladih ljudi, onih koji studiraju i pokušavaju sami sebi predočiti nadu da će s diplomom napraviti neko čudo (tako je barem na početku studija jer potkraj dobar dio razmišlja o vezama i vezicama koje im možda ipak mogu otvoriti neko mjesto u državnoj službi).

A onda me iz ovako deprimantna razmišljanja i učmale atmosfere opet izvuku upravo te nove generacije. Jer sve češće naiđem na pojedince koji pokazuju da znaju progovoriti kad smatraju da im je nanijeta nepravda, bilo da je to kad im pukne film od čekanja pred referadama jer umjesto da uče i “španaju” se na kreativnost, bave se višesatnim birokratskim zatupljivanjima, bilo da je riječ o onima koji preispituju politiku koja im se servira pa se sami aktiviraju i daju neku novu energiju u ovaj gnjili prostor politikantstva i pretakanja iz šupljeg u prazno.

I zato mi je drago kad vidim da ljudi sve rjeđe šute. Kad kažem ljudi, mislim prije svega na mlade koji još nisu otupjeli svoje životne oštrice. Neće svaka njihova riječ udariti “u sridu”, bit će tu i promašaja i bijesna lajanja, ponekad možda i nedostatka dobrog ukusa, ali će biti manje straha, uzburkat će se vode koje tako rado volimo zvati “demokracija”. Neka se govori, pa i viče koji put, jer će možda napokon netko početi i aktivno slušati. A kad te netko čuje, onda više nemaš razloga vikati i okretati leđa. Onda možda u državi napokon dobijemo smiren i konstruktivan dijalog, da ne govorimo perspektivu, nadu i vjeru u budućnost. Tko se ne slaže, neka slobodno kaže.