Prodemokratski prosvjedi u Hong Kongu izazivaju autoritet kineskog režima

Prodemokratski prosvjedi koji posljednjih mjeseci potresaju Hong Kong predstavljaju najveći izazov kineskom komunističkom vodstvu još od masovnog okupljanja studenata na Trgu nebeskog mira u Pekingu 1989. godine. Zahtjevi prosvjednika za demokratizacijom izbora političkog čelnika Hong Konga izravan su udar na autoritet kineskog režima koji je odlučio zadržati isključivo pravo nominacije kandidata koji će se 2017. natjecati za tu poziciju. Revolucija kišobrana, kako je popularno nazvano masovno okupljanje prosvjednika diljem Hong Konga, tako je na ozbiljnu kušnju stavila sposobnost režima da suvereno vlada državom i održi je politički stabilnom i jedinstvenom.

Politička previranja oduvijek su zabrinjavala komunističku partiju koji je nestabilnosti unutar granica i u susjedstvu često percipirala kao izravnu ugrozu kineskog suvereniteta i opstanka komunističkog režima. Odraz je to kineskog povijesnog iskustva koje je obilježeno vojnim invazijama, dinastijskim promjenama, nacionalnim podjelama i kršenjima njezina suvereniteta. Ta su povijesna iskustva duboko urezana u kinesku nacionalnu svijest. Stoga je ideja jedinstvene Kine usko vezana uz vrhunac državne moći i prestiža, a ideja jedinstva nacije izjednačena s idejom veličanstvene nacije. S druge strane, podjela i nejedinstvo Kine smatrani su odrazom slabe i ponižene države nesposobne oduprijeti se vanjskim i unutarnjim izazovima koji prijete narušavanju njezina sklada.

Kao primjer kineske slabosti i nejedinstva vlasti u Pekingu često ističu „stoljeće poniženja“, odnosno razdoblje od sredine 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata kada su strane sile podčinile i podijelile Kinu. Glavni ciljevi kineske vanjske politike stoga su čvrsto vezani uz očuvanje kineske neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ti su ciljevi također važna komponenta kineske unutarnje politike. Naime, nakon diskreditiranja komunizma kao vjerodostojne i ujedinjavajuće ideologije, Kineska komunistička partija je svoj legitimitet utemeljila na snažnom ekonomskom rastu, povećanju životnog standarda svojih građana, povratku kineskog prestiža i ujedinjenju zemlje. Sposobnost očuvanja snažne i jedinstvene nacije tako je postala ključna komponenta sposobnosti vladanja komunističke partije i očuvanje postojećeg režima.

Nakon što je devedesetih godina Hong Kong uz Makao ponovo došao pod kineski suverenitet, Peking je napokon izbrisao posljednje tragove europskog kolonijalizma s kontinentalne Kine. Podsjetnik na „stoljeće poniženja“ ostao je predstavljati samo Tajvan koji uporno odbija prihvatiti koncept „jedne zemlje, dva sustava“ kakav je na snazi u Hong Kongu te pod službenim nazivom Republika Kina unutar međunarodnog sustava i dalje egzistira kao de facto neovisna država.

Hong Kong je nakon priključenja matici nastavio djelovati kao posebna administrativna regija s visokim stupnjem autonomije u svim područjima osim onih koja se tiču vanjskih poslova i obrane. Taj mu status omogućava očuvanje postojećeg ekonomskog i društvenog sustava, kao i razvoj demokratskih procesa. Unatoč tome, Peking je zadržao pravo veta na političke promjene, što usporava razvoj političkog sustava prema uspostavi liberalne demokracije. Upravo je takav scenarij izazvao reakciju desetaka tisuća stanovnika Hong Konga koji uličnim prosvjedima i okupacijom trgovačkih i financijskih četvrti nastoje izboriti veći stupanj demokratizacije. S obzirom na čvrst stav kineskog predsjednika Xi Jinpinga i moćne komunističke partije, nije izgledno da će se takav scenarij uskoro i realizirati. Predsjednik Xi je jasno naglasio kako unutar kineskih granica ne želi demokratski sustav zapadnog tipa. Naime, režim u Pekingu liberalnu demokraciju smatra političkim sustavom nespojivim s konfucijanskom tradicijom i neprikladnim za vladanje velikom i složenom državom kao što je Kina. Osim toga, liberalno-demokratski model se u Pekingu percipira kao produžena ruka zapadne hegemonije koja pod krinkom svojih univerzalnih vrijednosti želi Kinu preoblikovati u skladu s njezinom ideologijom, srušiti komunistički režim i zadobiti veću kontrolu nad kineskim unutarnjim i vanjskim poslovima.

S obzirom na navedeno, za očekivati je da će kineski režim uz pomoć svojih političkih klijenata u Hong Kongu odlučno ustrajati kako bi na području posebne administrativne regije zadržao postojeći model „ograničene demokracije“. Ipak, vlasti u Hong Kongu su za razliku od režima u Pekingu ograničene pravnim sustavom koji im priječi krvavo suzbijanje prosvjeda, neopravdano uhićenje vođa prosvjeda i čvrstu kontrolu medija. Osim toga, Peking je svjestan da bi razbijanje prosvjeda nalik masakru na Trg nebeskog mira destabiliziralo Hong Kong kao regionalni financijski i trgovački centar te narušilo imidž Kine kao odgovorne sile koja teži skladnom društvu i skladnom svijetu. Stoga je za očekivati kako će vlasti u Pekingu i Hong Kongu s prosvjednicima krizu pokušati riješiti kroz dijalog i poneki ustupak, bez da značajnije ugroze postojeći politički model koji komunističkom režimu garantira kontrolu te administrativne regije. Međutim, kako Peking smatra da je ustrojstvo Kine prema sadašnjem modelu jedino ispravno i održivo, ne treba sumnjati da će režim u cilju očuvanja svog političkog autoriteta i statusa Kine kao velike i moćne sile posegnuti i za manje popularnim sredstvima ako bude potrebno.