Debitanti? Da, na pragu četrdesetih!

Budimo realni - nazvati se debitanticom u 39. godini, jedva nekoliko mjeseci prije četrdesetog rođendana, zvuči toliko nategnuto, da pomalo miriše na očaj. Već vidim kako mi se prijatelji izruguju - nije uopće čudno da pišeš o anđelima i da ti se roman zove “Zovem se nebo“. Jer slučajevima kao što si ti samo anđeli mogu pomoći.

Srećom, svijet je pun starih ljudi koji su počeli pisati na pragu četvrtog desetljeća. Kad bi mi baš bilo stalo do toga koliko imam godina, tješila bih se, recimo, time da je Kristijan Mirić prastar, praktički na rubu smrti: on je prvu knjigu objavio u 45. godini. Suzana Matić prvu je knjigu, zbirku poezije “Samosanacije“, objavila u 43., Ankica Tomić prvi roman, “Naročito ljeti“, u 39. godini i još dobila Kiklopa za debitantski roman te 2011. godine (ako to nije provokacija na račun godina, ne znam što jest), Iva Ušćumlić Gretić uhvatila se u koštac s “Duhovima“ u svojoj 36., Želimir Periš namučio se s “Mučenicama“ u 38. godini, Davor Mandić sklepao prvu prozu, zbirku kratkih priča “Valjalo bi me zamisliti sretnim“ u 37. godini. Kristian Novak u ovom je društvu mlad kao rosa - hvaljeni roman “Črna mati zemla“ objavio je lani, s jedva 34 godine, iako treba biti pošten pa reći da je prvi roman, “Obješeni“, objavio u dvadesetima. Ali toga se više nitko ne sjeća, pa se svi ponašaju kao da mu je “Črna mati zemla“ prvo djelo.

No Novak je možda najbolji dokaz moje hipoteze: prvo, da je u Hrvatskoj sve više debitanata na pragu četrdesetih i, drugo, da se raskoš talenta možda ipak bolje pokazuje u srednjim godinama.

Blogeri

Književnost se voli katalogizirati, novinari - što je moje prvo zanimanje - vole stvarati ili identificirati trendove. Čini mi se da smo zadnji uočljiv književni trend u Hrvatskoj imali od 2000. do 2003. godine, kad su "vladali" FAK-ovci, pa potom dugo ništa. Kao književnu grupu mogli bismo identificirati nekoliko blogerica koje su, pretežno lani, objavile i knjige, među njima i Iva i Suzana, no mimo toga hrvatske je pisce gotovo nemoguće utrpati u isti koš; naći im zajedničku poetiku ili književni smjer.

Mogla bih povezati Ivu i Kristiana: oboje se bave traumama djece - Iva nasiljem u obitelji, Kristian gubitkom oca. Ankica Tomić je u prvom romanu ispisala sretna sjećanja na djetinjstvo. Mandićeve priče su pomaknute, začinio ih je elementima fantastike, Mirić... Eh, Mirić je doista informatičar starog kova. Godinama je pisao blog o ludostima s kojima se susreću geekovi koji prodaju i popravljaju računala, a onda nedavno te zapise ukoričio u knjigu eksplozivnog humora. Želimir Periš, koji je očito muškarac, iz nekog je razloga odlučio oživjeti svoju žensku stranu, pa roman posvetiti mučenicama kroz stoljeća. Ja šetam između neba i zemlje - likovi su mi u takvoj “banani“ da im mogu pomoći samo anđeli. Malo ih mučim traumama iz djetinjstva, malo ih utapam, a kako mi to nije bilo dovoljno, još sam im smjestila i preljub da im zagorčim život do kraja.

Zašto su svi počeli pisati kasno? Jesu li “ganjali karijeru“, osiguravali egzistenciju sebi i obitelji ili ih je samo mučila nesigurnost? “Trebalo je skupiti hrabrost. I uvjerenje da ja to mogu“, kaže mi Iva i dodaje: “Mene je dugo mučilo što nisam ispisala iz sebe ništa vrijedno u dvadesetima. Jer sam vjerovala u tu ideju da talent jednostavno proključa odmah.“

Suzana? “U meni je dugo klijala zebnja da sam potpuno zamijenila sebe zapisima na blogu koji sam godinama vodila. Da sam život pretvorila u screen saver vlastitog ekrana. Da nije 'normalno' to što radim. Koja je na koncu prelila čašu podnošljivog. Ta knjiga mi je trebala da iskupim sve što sam si dugo predbacivala. Nije pisana ni zamišljana kao knjiga.“

Davor Mandić piše oduvijek, ali objavljuje relativno odnedavno. Prve pjesme objavio je na faksu, pa su krenule i priče, ali se nije opterećivao "oknjiženjem". Prvu knjigu, ali poezije, izvrsne “Mostove“, objavio je 2009., kad mu je bila 31. “Rimbaud je prestao pisati u godinama kad su mu još pupale stidne dlačice. I možda je bolje da jest, tko zna što bi iz te dijabolične glave izišlo da je pisao, recimo, u krizi srednjih godina. Bukowski je prve knjige počeo objavljivati u 40-ima, pa možemo reći da je u njega 'oknjiženje' kuhalo na temeljcu životnog iskustva. Dobro je i jedno i drugo. Ne opterećujem se time, iako bi, jasno, bilo lakše slušati o početničkim pogreškama s 20-ak godina.“

Što pisanje znači?

Ankica Tomić, za razliku od većine koji su od djetinjstva “planirali“ postati pisci, nikad o tome nije maštala. “A onda se dogodila erupcija. I to u kasnim tridesetima. Da je to bio moj dječački san, mogli bismo govoriti o tome da mi je nešto stajalo na putu. Ovako, vjerojatno je ideja sazrijevala godinama, u tišini. Zanimljivo je to sa samopouzdanjem. Suprotno očekivanju, ono raste s godinama. Sve vam je manje stalo do mišljenja drugih, što je u dvadesetima najjača kočnička sila. U tridesetima i kasnije već dobro znate kakvi ste, a kakvi niste, pa vam nije toliko važno hoćete li se osramotiti“, zaključuje.

Želimir Periš pisao je još kao dijete, a vrlo ozbiljno počeo je pisati na faksu, no tada nije znao što i gdje s tim radovima, pa je cijeli impuls polako zamro. “Ja sam isto osjetio tu jednu crtu starijih debitanata koja se posljednje desetljeće doista primijeti na domaćoj sceni. Bez sumnje, dio krivnje valja baciti i na hrvatsku gospodarsku situaciju. Recimo, to bi meni moglo biti opravdanje za kasni start, doista. Nakon fakulteta sam se deset godina bavio karijerom (točnije bi bilo reći: egzistencijom). Da je tu egzistenciju bilo lakše ostvariti, možda bih i ranije počeo aktivno pisati. Ali s druge strane, književnost ipak ima jednu potrebu za zrelošću. Niz svjetskih autora, klasika i vrhunskih književnika počeo je pisati dosta kasno “, kaže Želimir.

I Kristian Novak kaže kako ima vrhunskih pisaca koji su propisali potkraj života, a ima i onih koji su izbacili najbolje što imaju kao adolescenti, pa se nikada više nisu vratili. “Siguran sam, nema idealnog vremena za početak bavljenja pisanjem. Kad dođe, dođe. Talent ne trpi red vožnje.“

Drugi Kristijan – Mirić – ovako odgovara na moje pitanje je li od djetinjstva maštao postati pisac. “Do objave knjige je došlo sasvim slučajno. Neki ljudi koji su čitali blog javili su nekim drugim ljudima da pročitaju blog i onda su ti neki drugi ljudi kontaktirali onoga koji je napisao taj blog i rekli mu: 'Alo momak, bili ti tija bit svjetski poznat pisac, pun para i da žene kidaju žile za tobom?' Šta ću, takav poziv nisan moga odbit i evo, knjiga je tu. Prije bloga san jedino objavljiva svoje ime po borićima na tvrđavi i zidovima u zahodima, a što se tiče književnih aspiracija, kakve san moga imat kad san ima iz hrvatskog tri, i to jedva. Daj molim te, ja san '69 godište... Ko normalan sanja da će biti pisac kad naraste? Čuj, pisac... Mularija sanja da će bit vozač formule 1, pripadnik specijalnih postrojbi, astronaut... Ja san tija bit profesor matematike.“

Od svih njihovih odgovora, najdraži su mi ipak oni u kojima obrazlažu zašto pišu. I mislim da ih te rečenice najpreciznije definiraju kao pisce. Slušajte ovo. Iva: “Što mi pisanje znači? Radost. Sreću. Igru. Kroz pisanje se zaljubljujem u život, neprekidno, jer ga nekako zatvaram. Uobličujem. Učvršćujem. Ne znam što bih bila da ne mogu pisati, ali ne želim ni otkrivati.“ Želimir, na moje pitanje planira li pisati i dalje: “Naravno. Jednom kad se kutija otvori, sve priče se više nikad ne mogu vratiti u nju.“ Suzana: “Pisanje su, u stvari, moji najgori trenuci, koji izvuku ono najbolje iz mene. A to je ono što ja brojim.“ Ankica: “Pisanje je paralelna stvarnost, rijedak luksuz uranjanja u život koji sami kreiramo. Jednom kad okusite tu privilegiju, više nikad ne želite odustati.“

Razlog za pričanje priče

Davor: “Već sam izlizao onu genijalnu Camusovu: 'Ne znam jesam li pisac, ali znam da nisam ništa drugo.' Moralo bi se desiti nešto grozno da prestanem pisati, jer pisanje mi je sve. Zvuči patetično, ali nije floskula. Život koji živim malo bi mi značio bez tog drugog života koji pišem.“

Kristian Novak: “Ima dana, pa čak i tjedana kada ne stignem baš ništa raditi na tekstu. Nemoj me pogrešno shvatiti, mogu ja bez pisanja izdržati i dulje, ali ne znam zašto bih. Kada pišem, rješavam stvari sa sobom na dubinskom planu, što je podjednako teško i oslobađajuće. U pravilu me zaokupe intimne priče za koje ima brdo razumnih razloga da ih ne napišem. Ali nijedan od njih nije dovoljno dobar jer onaj jedan razlog za ispričati priču je jači. Ako je ja ne ispričam, nitko drugi neće.“

Za kraj, ostala sam dužna odgovor zašto sam ja počela pisati kasno. Nisam zapravo. Ali jako sam sumnjala u sebe. Počela bih pa ne bih znala završiti. Petljala bih, htjela mnogo toga reći odjednom. Onda sam,jednostavno, odustala. Prije tri godine sanjala sam san. U snu, na klupi, na nebu, sjedio je Porto, jedan od mojih junaka. Obilazim ga, promatram, zagledam se malo bolje... Naravno! Logično... Čeka, a ja znam koga čeka gore na nebu...

Ja sam možda i bila odustala od pisanja, ali... pisanje nije bilo odustalo od mene.