Moja prijateljica Ana...

Moja kolegica Ana Rukavina definitivno nije bila moja najbolja prijateljica. Štoviše, prema uobičajenim standardima koji za prijateljstvo vrijede u EU, ali i u svijetu, ne bismo se možda niti mogli nazvati prijateljima. Prvih godinu dana po njezinu dolasku u Vjesnik, bili smo samo znanci, kolege iz iste redakcije. No ubrzo su nas u prijatelje pretvorile - teške boleštine.

Oca joj Gordana ubio je rak godine 2003. Mene je pak ta ista zloćudna prokletinja pokušala smaknuti 11 godina prije. Nakon gubitka cijelog bubrega, 11 mjeseci pakla kemoterapije i borbe s "nagradnim" hepatitisom, uspio sam ubiti ubojicu. Ana je to doznala pa smo često razglabali baš o tome. Kako usmrtiti rak? Kako se s njime boriti? Kako se nositi sa svim ranama koje kemoterapija nanosi tijelu i psihi? Čime puniti praznine u obiteljskom životu? Pitanja je bilo mnogo. Iako smo neke odgovore znali ili naslućivali, a druge svjesno preskakali, pitanja je bilo previše. Čak i za dva mlada novinara kojima je postavljanje pitanja posao.

Naše prijateljstvo otišlo je još nekoliko koraka dalje kad se i nad njezinom glavom pojavio upitnik veličine Velebita. Leukemija. Jasno, naši su razgovori bivali još teži, dulji i tjeskobniji, ali istodobno još luđi i smješniji. Leukemija od čovjeka, baš kao i druge zvijeri, traži da iz sebe izvuče najviše što može. Još više energije, snage, volje, ljubavi prema samome sebi, ali i prema Životu. I iz Ane je bolest izvukla maksimum, a ona ga je uokvirila u svoje sad već slavno pismo "Želim život“.

Čudno je to - samo koji tjedan prije, poznavalo ju je nekoliko stotina ljudi, obitelj, prijatelji, mi, kolege... S pravom smo je smatrali samo našom. No dana 26. studenoga 2006. to se stubokom promijenilo. Iz tog je pisma potekla Zaklada s njezinim imenom, a iz očiju cijele Hrvatske potekle su suze. Znam, bio sam na tom pokopu. Štoviše, čak sam i osobno govorio, zauvijek je pozdravljajući u ime njezinih prijatelja i kolega novinara. Sjećam se da sam tada imao duboko podvojene osjećaje - kombinaciju neizmjerne tuge i neopisiva ponosa.

Postalo mi je jasno da Ana više nije samo naša. Ana je tih dana pripala cijeloj Hrvatskoj, postavši svačija. Nekome muza, drugima ponos, trećima primjer. Tako je i danas, osam godina poslije.

Glasnogovornica bolesnih, velikih i malih ćelavih glavica.

Moja prijateljica Ana. Svima znana.