‘Zahvaljujući registru, svog anđela spasitelja našla sam u Njemačkoj’

Život se sastoji od bezbroj trenutaka. Mnoge od njih pamtimo, neke odmah zaboravimo, a pokoji trenutak prepričavamo cijeli život. Zamislite da vam se organizam u jednom trenutku zaustavi. Odluči se resetirati ili potpuno ugasiti.

Zamislite da vaš imunitet odluči otići od vas. Kakav bi to prekid bio? Kako biste ga podnijeli?

Vesna Ravenšćak zagrebačka je glumica, pozitivna i zabavna osoba. Obožava čitati, uživati u dobroj glazbi Rolling Stonesa, a najviše voli svjetla pozornice i humor. Iako sitna, ostavlja dojam lavice čim uđe u prostoriju. No ova lavica je 31. studenoga 2013. stjerana u kut. Tada je doznala da boluje od teško izlječive bolesti, leukemije.

‘Ok, ima li lijeka?’

“Bila je to Noć vještica u punom smislu te riječi. Čula sam samo leukemija, bolnica, a u glavi sam vrtjela jednu te istu misao: Ana Rukavina, maestro Šutej, Nora... Zar je već došlo moje vrijeme? Pomislila sam i na pokojnu mamu. Na van sam vjerojatno izgledala oduzeto i tupo, zurila u prijateljicu koja je liječnica i koja mi je rekla kako prve pretrage upućuju na leukemiju. Kada sam napokon progovorila rekla sam samo: ‘Ok, ima li lijeka?’“, kazala je Vesna.

“Prije dijagnoze leukemije nikada nisam teže bolovala, bila sam vrlo aktivna fizički, bicikl mi je bio neizbježno prijevozno sredstvo, trenirala sam s prijateljem koji mi je bio osobni trener, igrala svakodnevno predstave i predstave. Potpuno zdrava, u punoj snazi. Onda je došlo ljeto 2013. kada je sve lagano počelo. Neprestani umor, krvarenje desni, neobjašnjive modrice po tijelu, umor, umor, umor... Kulminiralo je sve u rujnu 2013. kada sam već bila toliko nemoćna da više doslovno nisam mogla napraviti tri koraka da mi srce predinfarktno ne lupa i da ne dišem kao da sam taj tren dotrčala na Sljeme.

Vesna je odmah posjetila prijateljicu liječnicu. Obavili su sve pretrage. Njezino tijelo bilo je, kako su nalazi pokazali, starije od 75 godina. Svi su nalazi upućivali na leukemiju. Kada je to potvrđeno, počela je dobivati terapiju.

“Liječenje je započelo na KBC Rebro takozvanim pametnim lijekovima. Glivec ili Imatinib pametni je lijek koji uglavnom djeluje samo na bolesne stanice, ali se utjecaj na zdrave stanice ne može izbjeći pa sam ubrzo ostala bez kose. Srećom, to je bila jedina nuspojava ‘pametne’ kemoterapije. Jedina nuspojava i ispočetka popriličan šok jer je to bio prvi vidljiv znak bolesti, pa se čovjek, htio-ne htio, jednostavno mora suočiti s njom”, rekla je Vesna.

Matične stanice

Šanse da se unutar obitelji nađe pogodan donor iznose oko 25 posto, i to su uglavnom braća i sestre, dok su roditelji rijetko tkivno podudarni s djetetom. Da bi oboljeli našao pogodnog donora koštane srži, tkivna podudarnost mora biti stopostotna. Ta vjerojatnost je 1:100.000, što znači da je samo svaki stotisućiti čovjek mogući donor matičnih stanica za određenoga oboljeloga.

Iako je vjerojatnost da u kratkom razdoblju nađe donora bila malena, uvijek postoji i vjerojatnost da se dogodi ono najbolje. Tako je Vesna Ravenšćak samo dva mjeseca čekala svog anđela čuvara. U Novu godinu ušla je sa spoznajom da će se njezin narušeni sustav moći obnoviti.

“Odmah po dijagnozi ubačena sam u Registar u kojem mi se počeo tražiti donor. Kako u hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja koštane srži ili krvotvornih matičnih stanica odgovarajući darivatelj za mene nije pronađen, traženje se nastavilo u europskom registru i donor, točnije donorica, pronađena je Njemačkoj. Nakon samo dva mjeseca. Na samu Staru godinu doznala sam za anđela tri godine mlađeg od mene, za moje drugo ja. Njezine matične stanice spasile su mi život i danas su dio mene. Žive sa mnom, odmaraju se, čitaju, gledaju filmove i predstave, piju kavu i čajeve, uživaju u nugat-torti, šeću Zagrebom i raduju se jednom ponovnom susretu s njom”, kaže Vesna.

“Pripreme za transplantaciju bile su ipak malo drastičnije, sastojale su se od agresivne kemoterapije. Tako sam tek u bolnici prije transplantacije doživjela svoje kemoterapijske mučnine i vrtila u glavi scenu iz filma ‘Imaš petlju’ u kojoj Jack Nicholson izmučen od kemoterapije govori sam sebi u ogledalu kako neki ljudi imaju sreće pa umru od infarkta! Potpisujem Jack!”, dodaje.

Iako nije imala “sreće” da je “strefi” infarkt, imala je sreće što je bila okružena ljudima koji su joj bili stalna podrška. Iako sama kaže da je njima bilo mnogo teže gledati nju i shvatiti sve to. Vesna se morala boriti s nečim što je u njoj, a ostali s onim što vide ispred sebe.

Kušnje nakon transplantacije

Nakon uspješne transplantacije, nakon što je dobila potpuno novi imunološki sustav uz pomoć kojeg njezino tijelo funkcionira, pred Vesnom je i dalje borba s velikim kušnjama. Ne smije na pozornicu dulje vrijeme, mora paziti na prehranu, čuvati se bolesti, ne smije se voziti divnim zagrebačkim tramvajima.

“Pomalo se i sama osjećam kao princezica na zrnu graška jer su mi nakon transplantacije prvih godinu dana mnoge stvari koje su dio svačije svakodnevice zabranjene. Ispočetka sam najčešće bila u kući i povremeno šetala po Maksimiru. Nisam smjela u kino, kazalište, kafiće, ambulante, javni gradski prijevoz i općenito na mjesta na kojima je velika koncentracija ljudi. Postala sam ekspert za izbjegavanje virusa i bakterija. Teško mi je padala zabrana slobodnog kretanja, ali i prehrambene restrikcije. Nema domaćeg mesa, mlijeka, sirovog voća, povrća, sve mora biti termički obrađeno ili pasterizirano te sterilizirano. A Stjepan je Slavonac. Teška je to kušnja.”, kaže Vesna.

Vesna namjerava sudjelovati na raznim predavanjima i konferencijama na kojima će govoriti o svom iskustvu. Sama transplantacija za nju nije bila bolna jer je postupak sličan transfuziji krvi. Do tada mora paziti na sebe jer trenutačno ima imunitet djeteta od osam mjeseci. Ono čemu se najviše veseli i što je impresionira jest činjenica da na svijetu postoji osoba koja ima identičan imunološki sustav kao i ona:

“Sigurna sam da ću je prepoznati kada dođe vrijeme da se nas dvije sretnemo.”

Vesna je zaista jedna od onih ljudi koji se bore protiv svega što bi moglo narušiti njihov mir i sreću. Pokraj toliko energije, ovakva bolest nije imala šanse pobijediti. Nakon svega što je prošla ova mlada glumica može samo reći hvala strancu, hvala Zakladi Ana Rukavina i hvala svima koji su joj bili potpora. Bez ljudi koji su se upisali u registar, ova mlada glumica ne bi imala priliku ponovno napuniti svoje životne baterije.