Nagutali se blagdanskog duha među ‘našim’ Austrijancima

Beč čeka, ali ne možeš s jednim pokvarenim svjetlom na put. Problem je što je subota, a u Hrvatskoj autoelektričari ne rade subotom. Mehaničari da, ali ovi su valjda povlašteni i moram sam promijeniti to svjetlo. Još je i kiša počela. I stojim ja tako na kiši, mijenjam to svjetlo, osjećam se kao da pokušavam deaktivirati bombu. Žice i alat, žaruljice i zanat. Mislim da je to sve smislio isti onaj autoelektričar koji ne radi subotom, samo da ne odem u Beč. Ali nije mu uspjelo.

Prometni propisi?

Put je trajao nešto više od tri i pol sata. I dok su se dvije trake postupno pretvarale u četiri, zaključili smo da Slovenija i Austrija izgledaju jako slično, brdovito. Naposljetku smo došli do garaže u kojoj smo trebali ostaviti auto sa (sada) popravljenim svjetlom. Upitali smo stranca za upute, a on je, vidjevši registraciju, veselo usklikne: “Pa što ne kažete da ste naši?” i odmah nam predloži gdje da prekršimo prometne propise kako bismo lakše došli do garaže, valjda je to “naša” stvar. Skrenuvši desno gdje je obvezno bilo ravno, došli smo do tražene garaže, odnosno njena pravog ulaza. Poslije smo, pitajući za upute, shvatili da svaki drugi stanovnik Beča razumije i govori tim “našim” jezikom.

Javni prijevoz funkcionira savršeno, za točno deset minuta nečujne i ugodne vožnje Schnellbahnom, bili smo na odredištu. Željeznička je to mreža koja postavlja visoke kriterije za nekoga tko se nikada nije vozio HŽ-ovom “žutkom”, a morat će prije ili poslije jer živi u Zagrebu. Ugostila nas je dražesna Katey, studentica iz sjeverne Austrije koja u Beču studira sociologiju. Našli smo je preko couch surfinga i bio je to pun pogodak. Besplatan smještaj u predivnom stanu nedaleko od središta Beča sve je što smo kao studenti ograničenog i skromnog proračuna mogli poželjeti.

Iako je prosinac jedva službeno započeo, svi su ukrasi bili postavljeni, bajka zvana Advent u Beču postala je stvarnost. Mnogo ljudi, savršeno urešeni izlozi i štandovi s kojih vas privlači miris netom pečenih slastica i drugih austrijskih specijaliteta, pružali su zaista jedinstveno predbožićno iskustvo. Cijene su u skladu sa standardom, nama je sve bilo skupo, pa i obična kava s mlijekom. O glavnoj ulici, gdje su svi modni brendovi za koje ni mnogo imućniji posjetitelji nemaju novca, da i ne govorimo. Kako se ulice šire od centra, tako i prodavaonice imaju istaknute pristupačnije cijene, ali mi nismo došli u Beč kupovati odjeću nego “nagutati se” prekrasnog božićnog ugođaja i obasjati lica tisućama svjetiljki koje su vješto okačene iznad ulica.

Večer smo priveli kraju opuštajući se u pubu Billabong. Ondje nas je uputio ponovno jedan “naš”. Čim smo sjeli dočekala nas je buka koju su proizvodili neki veseljaci koji su se zagledali u sažetke golova i veselili im se kao da gledaju utakmicu uživo, a nakon što su popili previše piva, zamalo su izbačeni zbog vikanja i naguravanja. S druge je strane zanimljivo napomenuti kako su Bečani vrlo pošteni, što zaključujemo iz toga da nigdje nismo vidjeli policiju, a ispred prodavaonica stoji izložena roba bez nadzora i nitko (osim nas) nije razmišljao o švercanju u tramvaju.

Preskupi zoo

Drugi smo dan već bili spremni za povratak kući, u Zagreb, ali je prije toga bilo ključno posjetiti poznat bečki dvorac, Schönbrunn, u čijem je ulaznom dvorištu bio sajam još raskošniji od onoga u centru. Prvi svjetski zoološki vrt, na žalost, nismo posjetili jer je cijena ulaznice od 16,50 eura bila jednostavno previsoka za nas. Bilo je potrebno vratiti se prije nego nam istekne 24-satna karta za parking u garaži u koju smo nepropisno skrenuli.

Vratili smo se u Zagreb. Ovdje autoelektričar i dalje ne radi, bircevi su jednako sumnjivi. Morali smo prijatelju na kavu. Dobili smo i kekse. Put je bio lijep, ali kratak. Ponovilo se. Idući ćemo put valjda probati i tu slavnu bečku šniclu, a možda vidimo i slonove...