Zbirka priča "Abeceda Nestajanja" riječkog pisca Roberta Vrbnjaka nešto je poput proznog mozaika filmske atmosfere kojeg je odsanjao neki vrlo zabrinuti filozof za vrijeme dvadeset i četvrtog sata tumaranja po lunaparku u potrazi za smislom ili srećom koji bi život vratili u fokus iz kojeg se on neprimijećeno, ali u potpunosti, rasplinuo.

Vrbnjakovi likovi - noćni čuvar mrtvačnice, mađioničarev zec, žena koja živi u intervalima po pet minuta ili stari mobitel - istovremeno su na neki način i simboli takve bizarne potrage, te su u najmanju ruku šarmantno čudni, iako opterećeni vlastitim tragedijama kroz koje prolaze oslanjajući se na sarkastični humor i pokušaje pronalaska sreće u sitnim stvarima.

No iako bi se ovakva tematika potrage za srećom u ubrzanim modernim životima mogla shvatiti kao klišej, zapravo je malo toga u ovoj zbirci što odaje dojam već viđenog. Vrbnjakova proza, istovremeno lagana i šaljiva, ali direktno i brutalno ozbiljna, možda se dotiče problematike konzumerizma, polomljenih identiteta, medijskog žutila, self-help priručnika i općenitog osjećaja pogubljenosti o čemu danas zaista svatko ima nešto za reći; ali to radi sa stajališta začuđujuće, stabilne iskrenosti i svjesne prisutnosti sa zaraznim optimizmom zamotanim u elegantni crni humor i satiru s karakterom nadrealistički nastrojenog Jamesa Deana.

Vrbnjakova Abeceda je kao živi prijenos s mjesta nesreće kroz kameru s filterom estetski smislene i emocionalne crne komedije jedne sasvim osobne percepcije bez ikakve patetike, hijerarhije autoriteta, srama ili straha, u kojem se događaji, likovi i razmišljanja samostalno formiraju i samostalno nestaju, stvarajući ono bizarno i problematično što je toliko nalik na život - stvarajući priču.