O čemu razgovaraju žene, kad tema nije - muškarac?

U užegloj američkoj pustoši okruženoj planinama, dvije heroine u Fordovu kabrioletu, Thelma i Louise, premorene od sumornog svakodnevnog života, zadaju revolucionarnu pljusku filmskom šovinističkom etosu. Središnji subjekt radnje je njihovo prijateljstvo, pri čemu scenarij, koji je napisala žena, izokreće ustaljene rodne uloge filmova ceste. Nakon distribucije filma 1991. godine, pojavile su se kontroverzne optužbe na račun mizandrije, mržnje prema muškarcima, no činjenica je da su obje protagonistice bile zvijezde vlastitih života koji se nisu vrtjeli oko muškaraca.

LAK ZA NOKTE

Kriteriji za polaganje takozvanog Bechdel-testa su zadovoljeni: postoje barem dva ženska lika - koja razgovaraju međusobno - o temi koja nije muškarac. Filmski narativ automatski postaje izrazito kvalitetniji na polju ženske reprezentativnosti. Termin je skovala američka karikaturistica Allison Bechdel u svojem stripu “Dykes to Watch Out For” iz 1985. godine. Prošlogodišnja dobitnica nagrade MacArthur zaklade, koja služi kao svojevrsna investicija u kreativnu industriju, stvorila je jasnu i neposrednu metodu u obliku testa kojim se utvrđuje koliko su fikcijska umjetnička djela (filmovi, knjige) odraz stvarna stanja društva koje bi, u idealnoj i savršenoj koncepciji, bilo lišeno seksizma i poražavajućeg prikaza žena u kojem su one češće objekti negoli subjekti.

Iako se u posljednjih 20 godina može naći mnogo kinohitova koji uspješno polažu Bechdel-test (“Titanic”, “Alisa u Zemlji čudesa”, “Frozen”), američka je medijska kompanija Vox u tekstu iz srpnja 2014. na jednostavnom primjeru dokazala da njegovo polaganje može biti problematično. Prošlogodišnji film Davida O. Russella “Američki varalice”, nominiran za deset Oscara, prolazi na testu samo na osnovi jedne scene u kojoj glavne glumice razgovaraju o - laku za nokte.

Problem samog mjerila je nedostatak kritičke analize koja bi konkretnije procijenila postoji li rodna jednakost i pravilna reprezentativnost ženskog dijela populacije unutar samog fikcijskog umjetničkog djela. Koliko su zapravo žene u marginalnom obliku zastupljene ispred, a posebice i iza filmske kamere, potvrdila je i Jennifer Kesler, bivša studentica američkog sveučilišta UCLA na Studiju kazališta, filma i televizije.

SRŽ PROBLEMA

Na internetskom portalu The Hathor Legacy 2008. godine opisala je neugodna iskustva s kojima se susretala pišući scenarij za studij. Unatoč, prema njezinu mišljenju, odlično napisanom scenariju s hrpom iznimnih ženskih likova, profesor joj je odgovorio da “smije ponuditi likove različitih rasa i seksualnih orijentacija, dok oni ne utječu na bijele, heteroseksualne muške protagoniste koje publika želi vidjeti i za koje je platila novac”.

Sve su to dokazi duboko ukorijenjena problema u pozadini čitave filmske, ali i televizijske industrije. Problem neće nestati položi li film Bechdel-test. Indikator u kojem smjeru vjetar puše svakako jest, no sama srž problema rodne nejednakosti na ekranu i iza njega kompleksnija je i zamršenija nego što to publika zapravo shvaća.