Kada će hrvatske serije postati smiješne?

U posljednjih smo desetak godina na domaćoj sceni prvi put imali prigodu vidjeti sapunice i telenovele domaće proizvodnje, a njima uz bok stale su i hrvatske “humoristične” serije. Ta je riječ s razlogom u navodnicima jer uistinu, koliko puta ste se zapravo iskreno nasmijali uz neku od tih serija? Možda je problem u tome što Hrvati jednostavno nisu smiješna nacija? Tvrdnja je to s kojom se ne bih složio. Ako ste ijednom otišli, na primjer, u Teatar Exit i pogledali neku od (opravdano) hvaljenih predstava, sigurno ste se uvjerili u suprotno. Ali što se onda događa s televizijom i serijama koje se prikazuju na malim ekranima?

Trenutačno televizijskim programom vlada dramska serija “Kud puklo da puklo” i meni kao (prosječnom) gledatelju zaista nije jasno tko bi to svojevoljno gledao, a još manje kome je to smiješno? Scena u kojoj pravedni svećenik kopa rupu u potkošulji kako bi zakopao kip gospe koji je stvorio razdor u selu, a sunce obasjava njegove nauljene bicepse, prije svega je nakaradna, a kladim se da ni gospoda na Kaptolu 31 nisu skužila foru. O radnji same serije da i ne govorimo, plošnost likova i nedostatak konkretnog zapleta samo su neki od problema koji već godinama prate hrvatske dramske serije.

Žalosno je, također, vidjeti akademski obrazovane i školovane glumce kako rade na takvim serijama uz bok samoukim takozvanim glumcima koji su zanat “svladali” u epizodnim ulogama u “Zabranjenoj ljubavi” ili “Krvi nije voda”!

Nažalost, uz prikazivanje takvih “uradaka” na komercijalnim televizijama, ova pojava nije zaobišla ni HRT jer serije kao što su “Stipe u gostima” ili “Odmori se, zaslužio si” zaista nisu klasa iznad “susjeda koji su to zauvijek”. Čudi me kako se serija ne zove “Zauvijek beskućnici’’ s obzirom na to da svi samo piju pivo u kafiću koji se nalazi u zgradi, a glavna zanimanja su sitni švercer i prodavačica u dućanu. Na stranu čak i to, ali gdje je tu smijeh? Humor koji te dramske serije pokušavaju dostići ne samo da nije pametan humor nego nije ni humor sam po sebi.

Zašto nam domaća produkcija ne može ponuditi barem jedan kvalitetan uradak na godinu? Jasno mi je da nije lako biti zabavan ili smiješan, ali isto tako sam čvrsto uvjeren da nije ni nemoguće je ako scenarist humoristične predstave u nekome od kazališta može natjerati publiku da plače od smijeha, zašto se isto ne prenese i na male ekrane?

Zašto je potrebno prosječnog gledatelja zamisliti kao glupana koji bulji u bilo što što se vrti po ekranu i nuditi mu sadržaje kao što je to “Naša mala klinika’’ ili “Krim tim 2’’? Da, sestra Helga je i meni zgodna, ali to ne čini ni izbliza tako smiješan, zabavan ili inteligentan projekt kao onaj gdje se ista glumica pojavljuje kao zlostavljana žena navijača Dinama, a to je još jedan primjer kako se može napraviti duhovit i smislen TV sadržaj. Ako nam uspijeva u kazalištu, uspjelo je više puta na filmu, a ne može uspjeti u TV serijama, onda odgovorno tvrdim kako ih ne bismo trebali ni snimati, kamoli gledati.

Preostaje nam samo nadati se da će autori dramskih serija promijeniti zanimanje ili doživjeti prosvjetljenje o tome kako se izaziva nečiji smijeh.