„Država koja štedi na obrazovanju i kulturi osuđuje se na neuspjeh!“

Jedan od naših najčitanijih književnika te najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u svijetu, čija su djela prevedena na čak 35 jezika, Miro Gavran, odnedavno se može pohvaliti i dvama velikim priznanjima koja dolaze kao svojevrsna kruna njegova rada u kulturi. Naime u svibnju je izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u svoje članstvo primila ga je i Ruska akademija književnosti u Moskvi. S druge strane taj plodan pisac broji i po petnaest premijera na godinu diljem globusa, a uskoro ga očekuje još jedna - u Parizu. Za Global bez zadrške govori o svojim svjetskim uspjesima, viđenju kulture u Hrvatskoj, ali i perspektive za mlade usred krize i depresije u zemlji.

Vaša drama „Sve o ženama“ 6. srpnja bit će premijerno izvedena u Parizu, no tom uspjehu priključuje se još jedan – u Avignonu će istoga dana biti proslavljena stota izvedba vaše predstave „Kreontova Antigona“...

Drago mi je što me ponovno igraju u Francuskoj. Francuzi vole teatar, ali moram biti iskren - podjednako sam sretan kad moja djela igraju u zemljama zapadne Europe, u Njemačkoj, Austriji i Italiji kao i kad ih igraju na europskom istoku, u Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, Češkoj, Litvi, Latviji, Bugarskoj ili bližem hrvatskom okruženju.

Izabrani ste za člana suradnika HAZU-a. Što vam znači to priznanje i nosi li ono sa sobom dodatnu odgovornost za hrvatsku kulturu?

Doista mi je drago da sam izabran. To je lijepo priznanje od kolega pisaca koji su članovi Akademije, ali i akademika iz drugih razreda HAZU-a. A mogu reći da svaki čovjek mora biti to odgovorniji u svome poslu i životu što mu njegova zajednica iskazuje veće priznanje.

Gotovo u isto vrijeme kada ste kandidirani za članstvo u HAZU, prepoznala vas je i Ruska akademija književnosti. Znači li činjenica da vam Rusi odaju priznanje u jeku napetosti između Rusije i EU-a to da kultura nadilazi sve granice?

U Rusiji sam imao čak osam kazališnih premijera do sada, u Moskvi u ovome trenutku tri kazališta igraju tri moje predstave, a u Petrogradu je u velikoj izdavačkoj kući “Azbuka” svojedobno tiskan moj roman “Judita”. Rusi vole ono što radim i za iduću kazališnu sezonu dogovorene su još dvije moje premijere u Moskvi. Mislim da ovo priznanje nema veze s napetostima u Ukrajini, jer su me dva mjeseca prije početka tih sukoba tražili detaljan životopis. Ove su godine u svoje redove iz Hrvatske, primili Dimitrija Popovića i mene, uz još troje članova iz drugih zemalja. Ponekad kultura doista može nadići granice i sukobe, a ponekad je, priznajmo, posve nemoćna.

Odnos hrvatskih vlasti prema kulturi nije se ove godine baš pokazao “blagonaklonim”, pogotovo nakon što je Vlada prihvatila proračun za kulturu od samo 0,49 posto…

Država koja tako drastično štedi na kulturi i obrazovanju sama sebe osuđuje na neuspjeh. Uskraćuje si budućnost i nadgradnju prozaičnog materijalističkog aspekta naše egzistencije.

Izdavači stavljaju ključ u bravu, pisci jedva preživljavaju, može li se dogoditi novi zamašnjak za kulturnjake?

Mislim da se uz malo više novca te uz promišljenu kulturnu strategiju mogu napraviti veliki iskoraci. Bez obzira na trenutačnu gospodarsku krizu, vjerujem da je moguće učiniti potreban iskorak, kojim bi se otvorili poligoni za afirmaciju mladih umjetnika, a istodobno uvažavali veterani i očuvale najstarije kulturne institucije s kojima se ne smije eksperimentirati.

Veliki se prijepori redovito vode o Hrvatskom narodnom kazalištu, koje iz proračuna dobiva velik dio kolača. Kako vi vidite budućnost naše nacionalne kuće?

Kada su u pitanju naša narodna kazališta, kod njih je važno da njeguju nacionalnu i svjetsku kazališnu baštinu na primjeren način, a opet da se ne zatvore pred suvremenošću i budućnošću. Kada se postigne ta ravnoteža, dobivamo uspješnu nacionalnu kazališnu kuću. Ono što je meni potpuno neprihvatljivo jest činjenica da se iz Zagreba arbitrira i vodi kazališna politika HNK iz Osijeka, Splita i Rijeke. Budući da ti gradovi daju većinu novca za program u svom regionalnom HNK, onda oni trebaju odlučivati o kadrovskim imenovanjima, a ne Zagreb. Kao što je opasno da Zagreb zaboravi regije, podjednako je opasna i zagrebocentrična kulturna politika.

Svojevoljno ste ostavili posao ravnatelja Teatra &TD ranih devedesetih i otisnuli se u nesigurne vode samostalnog rada, i to još u kulturi. Koliko je trnovit taj put bio i biste li danas mogli takvo što preporučiti mladim ljudima koji odvaguju između sigurnosti i samoostvarenja?

S 32 godine ostavio sam siguran posao u kazalištu i postao, kako se to kaže, slobodni umjetnik. Tako sam se potpuno mogao posvetiti pisanju. Prve tri godine tog slobodnjačkog života bile su prilično teške, jedva sam spajao kraj s krajem, a već sam imao obitelj, suprugu i malog sina. Ali kako sam od šesnaeste godine života pisao i sanjao o tome da budem pisac i samo pisac, smatrao sam da moram pokušati ostvariti svoje snove bez obzira na teškoće, na prepreke. Pokazalo se da je to bila najbolja “poslovna” odluka u mome životu. Da nisam otišao u slobodnjake, ne bih napisao ni trećinu tekstova koje sam napisao u prošlih dvadesetak godina, stoga bih svim mladim ljudima savjetovao da pokušaju ostvariti svoje snove, kako si jednoga dana ne bi predbacivali da nisu ni pokušali.

Treba li i država više pozornosti posvetiti “slobodnjacima”, i kako?

Naravno da treba, jer je slobodnjaci neusporedivo manje koštaju od redovnih uposlenika. Uz to, “slobodnjački” duh i status preduvjet su kreativnosti, inovativnosti, pa čak i poduzetništva i osobne odgovornosti, čega nam nedostaje u umjetničkim krugovima.

Vaš pristup očito daje rezultate. Tako se, unatoč krizi u zemlji, vaše knjige rasprodaju, a predstave igraju pred punim dvoranama. Kako?

Ne znam mogu li ja na svome primjeru izvlačiti neke opće zaključke. Istina je da kao pisac imam brojnu i kazališnu i čitateljsku publiku, a kada je Teatar Gavran u pitanju, moja supruga Mladena i ja o svakom umjetničkom i poslovnom potezu po desetak puta razmislimo prije nego li ga povučemo. Vidio sam da tako čine i drugi pisci, glumci i redatelji koje sam upoznao po svijetu, a koji u nastanak svojih predstava ulažu vlastiti novac. Kada čovjek ulaže svoj novac, mnogo je odgovorniji nego kad ulaže državni novac. Broj posjetitelja ne smije biti jedini kriterij u ocjenjivanju uspješnosti neke kazališne kuće, bila ona privatna, gradska ili državna, ali je još opasnije ako broj posjetitelja ne igra baš nikakvu ulogu u ocjenjivanju uspješnosti tih ustanova.

Imate i više od 15 premijera na godinu diljem svijeta. Što je potrebno da jedan pisac dođe do tolike prepoznatljivosti i traženosti?

Potrebno je imati malo sreće i veći broj tekstova u koje se zaljube glumci, redatelji, prevoditelji, kazališni ravnatelji i, što je najvažnije, kazališna publika. Nastojim pisati drame i komedije u kojima će publika prepoznati i djeliće svojih života i sudbina. Inzistiram na atraktivnoj dramskoj fabuli, na emotivnim junacima, na humoru, na neočekivanim obratima. Nastojim glumcima pružiti bogat materijal za gradnju uvjerljivih životnih likova. A kada neki dramatičar osvoji i glumce i publiku, onda sve ide lakše.

Činjenica je da ljudi danas manje čitaju, manje odlaze u kazalište. Jesu li televizija, reality showovi i internet trivijalizirali poimanje kulture?

Nemam ništa protiv novih medija. Oni ne mogu naškoditi istinskoj kulturi i umjetnosti. Sami umjetnici i pseudoumjetnici više mogu naškoditi svojoj umjetnosti nego itko izvan njihovih redova.

Ipak, u istupima ne štedite ni medije, kad se govori o pitanjima kulture, jer je ima sve manje u javnom prostoru…

Budući da mnogo putujem, ugodno se iznenadim kad u ruke u, primjerice, Poljskoj ili Litvi uzmem dnevne novine koje imaju deset do dvadeset stranica posvećenih kulturi. S druge sam strane tužan kada vidim kako kulturne rubrike u našim dnevnim novinama bivaju sve siromašnije. Smatram da je loš znak stanja u našem društvu i kulturi bio i onaj trenutak kada je aktualna vlast političkom odlukom dokinula i ukinula našu tiskovinu Vjesnik, jedine dnevne novine u kojima nije bilo žutila. Doista ne znam zašto se u zemlji, u kojoj se predstečajnim nagodbama opraštaju dugovi mnogim sumnjivim poslovnim subjektima, nije našlo sluha za spašavanje jednog od najstarijih i najvažnijih hrvatskih novinskih brendova. Možemo onda ugasiti i HNK, i Filharmoniju, i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Kako je počelo, ni to nije isključeno.

Čini se da sve manje mladih općenito vjeruje u obrazovanje kao ključ uspjeha, poučeni elitama koje nerijetko i ne skrivaju manjak obrazovanja ili su pak diplome kupovali. Gubi li se u nas vjera u obrazovanje?

Obrazovanje je jedina stvar koju nam nikad nitko ne može oteti, ukrasti, osporiti. Ali uz obrazovanje, čovjek mora imati i duhovno uporište, bez kojeg je krhka lađa na nemirnome moru. Kako smo svi i socijalna bića, važno je nikad ne zanemariti ni prijatelje i obitelj. Moramo svi osvijestiti i činjenicu da živimo u vremenu kad nas ne obrazuju samo škole i fakulteti nego su važni i drugi oblici usvajanja znanja. Osnovna je mana našeg obrazovnog sustava u tome što u većini slučajeva zaboravi mlade pripremiti za rad i život koji ih očekuju nakon završenog formalnog obrazovanja.

Obrazovani mladi sve su spremniji za odlazak u inozemstvo, čak četvrtina ih želi otići bez povratka. Vi svake godine bilježite inozemne uspjehe, a opet živite i stvarate u Hrvatskoj. Kako gledate na sliku sveprisutne potrebe bijega iz Hrvatske?

Putujući po svijetu upoznao sam mnogo Hrvata koji su u drugim zemljama riješili egzistencijalna pitanja, pa su i uz to razočarani i nesretni jer je čovjek ipak svugdje građanin drugog reda osim u svojoj domovini. Doći do novca, ne znači i doći do sreće. Stoga bih mladima savjetovao da putuju i da prihvate i kratkoročne poslovne izazove u drugim zemljama, ali višegodišnji boravci u drugim zemljama mnogima su sudbinu tako zapetljali i zakomplicirali, da se do kraja života nisu uspjeli iz toga izvući. Naravno da je ulaskom u EU gastarbajterska priča znatno olakšana, ali Europa je u takvim previranjima da je dovoljno prisjetiti se nedavnih nereda u Švedskoj, Francuskoj i Grčkoj, i odjednom osvijestite da u takvim ekstremno kriznim situacija prvi na udar dolaze stranci.

Što biste preporučili mladim autorima, piscima, odakle početi kad je zavladala opća depresija?

Preporučio bih im da pišu samo o onome što njih preokupira u ovome trenutku, da se nastoje družiti s kolegama iz svoje generacije, da s njima pokrenu novi časopis ili novu kazališnu grupu, i da nikad ne zaborave da sve što pišu treba doprijeti do srca i uma njihovih suvremenika. Poručio bih im i da ne odustaju, bez obzira na prepreke i teškoće, jer je bilo i mnogo težih razdoblja u kojima umjetnici nipošto nisu odustajali od stvaranja.