Goran Bogdan: Cilj nam trebaju biti Cannes, Venecija, Berlin, a ne skrivanje unutar hrvatske kinematografije

Glumac Goran Bogdan, član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih i poznat po brojnim filmskim ulogama, priznaje da se ne voli gledati na velikom ekranu. “Gledati sebe na filmu nije ugodan osjećaj. U prvom gledanju vidiš samo pogreške. Ta razina samokritike, da vidim svaki mig, svaku gestu, to je shizofreno iskustvo”, priznaje Bogdan.

Bogdan je upravo završio snimanje filma “Broj 55”, u kojem tumači ulogu Tome. Tragična je to priča o stvarnom događaju koji se dogodio u rujnu 1991. u selu Kusonjama nedaleko od Pakraca. Prati dvadeset ljudi koji su dobrovoljno otišli u rat i pošli u izviđačku akciju koja se pretvorila u krvoproliće i svi su poginuli. “Snimanje je trajalo dva mjeseca. Vremenski nam uvjeti nisu išli na ruku, ali je to dobro za atmosferu filma. Priča je teška i ratna, i to je baš muški film sa sedamdeset glumaca. Stvorila se neka ekipa postrojbe. Tomo je kao i svi ostali tamo poginuo. Svi su bili klinci koji su se našli u situaciji koja je sve, samo ne normalna. Tragično je završila”, kaže Bogdan.

STUDIRAO EKONOMIJU

Njegov posljednji film “Sonja i bik” u kinima je rušio rekorde gledanosti. “Nismo to očekivali. Bio je to mali debitantski film s upola manjim proračunom od normalnog, imali smo neka očekivanja, ali ni blizu tako visoka. Bilo je teško raditi sa životinjama, tri smo tjedna bili na terenu na kršu u Dalmatinskoj zagori. Ta romantična komedija imala je veću lakoću, ali se trebala oslanjati na psihičku stranu. I to nosi neku svoju suptilnost i taktilnost. Svaki film nosi neki svoj križ, ali i jedan i drugi su, zahvaljujući profesionalnoj ekipi i unatoč nedostatku novca, kvalitetni”, zaključuje Bogdan.

Nakon filma “Sonja i bik”, tog su glumca u javnosti proglašavali najpoželjnijim neženjom. “Nema to veze sa mnom. Ako me stave u ladicu fatalnog muškarca ili zavodnika, to mi može odmoći u ozbiljnijim projektima. Nemam veze s tom slikom, niti išta radim s tim u vezi. Nemam ja ništa protiv toga. Imam i ja taštine, ali želim biti glumac šireg dijapazona“, spremno odgovara.

Smatra da filmovi poput “Sonje i bika”, “Svećenikove djece” i “Kauboja” dokazuju da postoji afinitet hrvatske publike prema hrvatskom filmu.

“Publika reagira dobro. Trebali bismo se prestati osjećati kao neka zaštićena oaza, nema danas granica. Moramo raditi dobre filmove. Cilj nam trebaju biti Cannes, Venecija, Berlin, a ne skrivanje unutar hrvatske kinematografije. Ima dosta dobrih filmova koji ne nalaze prijam kod publike. Ali to je zbog toga što je dugi niz godina hrvatski film bio u povojima i radio nesigurne korake. No u zadnje vrijeme i te kako suvereno kroči prema europskom uspjehu“, siguran je Bogdan.

Prva glumačka iskustva imao je još tijekom srednje škole u Širokom Brijegu. U Zagreb dolazi studirati ekonomiju, a pri završetku studija odlučuje kako je njegov životni poziv ipak gluma te upisuje Akademiju dramske umjetnosti. “Svaki put odgovaram na to pitanja kao da ima neke priče iza toga. Nema nikakvog spektakla, ni moje velike hrabrosti, to je hrabrost kao u slobodnom padu. Gravitacija me vukla i prije ekonomije. Kada sam došao u Zagreb, počeo sam se upisivati na amaterske grupe. Najprije sam krenuo u dramsku skupinu na Peščenici, poslije se sve više bavio glumom i pred kraj studija bio potpuno u njoj”, kaže popularan glumac.

Prva mu je uloga bila u predstavi “Koko u Parizu” u ZKM-u, a danas je u tom kazalištu dio ansambla pa ga se može gledati u brojnim predstavama.

“ZKM je kazalište koje je najbliže mom afinitetu, programski i artistički. Omogućava mi neku svježinu u tom poslu, neku razinu radoznalosti, znatiželje, želje za napretkom“, kaže Bogdan, kojemu je upravo zbog brojnih uloga teško odrediti koja mu se najviše urezala u pamćenje.

“Svaku ulogu s kojom si imao problem i s kojom si se mučio posebno pamtiš. Uvijek pak najviše razmišljaš o onoj koju trenutačno radiš, a najviše pamtim prve uloge, “Zagrebački pentagram”, kada smo bili u New Yorku, to su bila neka iskustva koja ću pamtiti cijeli život“, dodaje Bogdan.

NAJTEŽE JE VLASTITO PREISPITIVANJE

Bogdan priznaje i da mu je u glumačkom poslu najteže vlastito preispitivanje. “Nikad nemaš mira. Pogotovo u kazalištu. I kad ne radiš novu predstavu, igraš stare. Dok radiš, stalno si u ulozi, preispituješ se i otkrivaš se. Teže je kad si izvan procesa i promišljaš što bi trebalo i kako. To je ta konstanta, nemoguće ju je ugasiti. Posao je dosta intenzivan, pa privatni život pati. Stalno promišljaš i odvajaš stvari“, kaže Bogdan i dodaje da “svaki dan po petsto puta želi odustati”. Ipak, ističe, to je tako sa svakim poslom koji voliš i želiš raditi.

Osim glumom Bogdan se bavi i drugim aktivnostima - jedan je od organizatora West Herzegowina Festivala, a cilj mu je potaknuti mlade kreativce i autore na stvaranje. “Ideja se rodila slučajno uz pivo. Prijatelj i ja bili smo samo konzumenti takvih festivala pa smo maštali zašto ne bi i nama dolazili umjetnici. Bili smo željni glazbe i kulture. Došli smo na studij u Zagreb i bili smo oduševljeni ponudom kulture za razliku od BiH gdje ne postoji mnogo infrastrukture za kreativno izražavanje. Festival je, s druge strane, teško organizirati. Uvijek se nadaš nečem višem, pa se zadovoljiš manjim. Ipak, dosta je narastao i nadamo se da će jednog dana biti samoodrživ”, optimističan je Bogdan.