“Kaj drma” kultni zid u Branimirovoj?

Ako netko pred nama lupa glavom o zid, a mi ga silom otklanjamo od zida, to je čovječanska dužnost, a nipošto narušavanje osobne slobode. Pogotovo kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma, napisala je još Marija Jurić Zagorka, a ove bezvremenske riječi danas su i više nego aktualne. Zagorka je možda mislila na metaforički zid koji je u nama i među nama, ali taj se zid može i materijalizirati.

Zid po kojem danas udaramo glavom u jednoj je od najprometnijih ulica u Zagrebu, u Branimirovoj. Zid je to na koji turisti najprije naiđu kada izađu iz autobusa i upute se prema središtu grada. Dijeli željezničku prugu od “ulice duhova” i predstavlja još ono malo životnosti koja je ostala u pomalo zaboravljenoj Ulici kneza Branimira.

KONCEPTUALNI UMJETNICI,

NETIPIČNI GRAFITERI

Zamislite sada da nema zida, da nema šarenila grafita koji odvlače poglede od druge strane ulice, na kojoj se već godinama raspada “Nada Dimić”, na kojoj nema niti jedne prodavaonice, niti jednog kafića, niti jednog znaka života osim pučke kuhinje i parkirališta koje kao da je na silu ondje smješteno. Ulica bi tada izgubila svoj šarm, a prolazak njome izgledao bi poput prolaska napuštenim gradom. Scenarij je to koji možda i nije tako daleko.

Potkraj ožujka, naime, u medijima je osvanula vijest da će se dio zida u Branimirovoj rušiti. Zid se nagnuo, dotrajao je i opasan je za pješake i promet. Vrlo je brzo ta tema pobudila zanimanje javnosti i počele su polemike o značenju zida za vizualni identitet i kulturu grada.

Nekoliko kilometara dalje, na zagrebačkim Srednjacima, vrata svoga doma otvorio nam je Zdenko Bužek, akademski slikar i jedan od dvadesetorice ljudi kojima je prvi put bilo povjereno oslikavanje zida u Branimirovoj 1987. godine. Bilo je to doba kada je Zagreb počeo disati onako kako diše danas. Prije Univerzijade bilo je nezamislivo do ranih jutarnjih sati sjediti na Tkalči ili postavljati umjetničke instalacije po gradu.

Tada se sve promijenilo. Grad je, kako bi se pokazao u što boljem svjetlu, uložio mnogo novca u razvoj onoga što danas nazivamo urbanom vizurom metropole. Obnovljeni su studentski domovi, uređen je Jarun, a umjetnicima se otvorio prostor da se izraze i izvan svojih atelijera. Jedan od takvih projekata bio je i oslikavanje zida u Branimirovoj.

“Još je šezdesetih godina Julije Knifer imao ideju da se zid oslika. No kako je to u socijalizmu i bilo, ideja se pojavila, ali nije bila prihvaćena. Međutim, kao i svaka druga ideja, ona je živjela i ponovno se pojavila 1987. godine. U to vrijeme već su postojali neki pokreti koji nisu bili tipično grafiterski, pogotovo ne u današnjem smislu te riječi. U ono su vrijeme djelovali konceptualni umjetnici koji su počeli koristiti javne prostore za svoje javno djelovanje“, kaže Bužek.

“Kako je Univerzijada došla u Zagreb, tako je grad uložio mnogo novca u njegovo uređenje. Slijedom toga, i mi koji smo oslikavali zid u Branimirovoj bili smo jako dobro plaćeni“, ističe Bužek koji je na zidu tada ostavio svoj trag. Radilo se, kaže, o intimnom pejzažu. To nisu bili grafiti kakve danas poznajemo, to su bile zidne slike. Svaki je umjetnik dobio komad zida, od stupa do stupa, i na zidu je naslikao ono što inače radi na platnu.

Međutim, slike su blijedile i došlo je vrijeme da se zid ponovno oslika. To se dogodilo 1999. godine kada je Gradski ured za kulturu organizirao ponovno oslikavanje zida u sklopu akcije protiv zloporabe droga. U tih se 12 godina grafiterska scena razvila i gradom su se počeli širiti grafiti. Jedan od pionira zagrebačke grafiti scene je i Slaven Kosanović Lunar. Već je početkom devedesetih počeo iscrtavati gradska pročelja, a 1999. radio je i na zidu. Jedanaest godina poslije, kada je zid treći put oslikavan u sklopu projekta “Muzej ulične umjetnosti”, Lunar je ponovno potezao svoje kistove i valjke po njemu.

Prilika Akademiji, dizajnerima i ilustratorima

Danas, dok se raspravlja hoće li se zid rušiti i graditi novi ili neće, Lunar na drugom kraju grada, u Magazinskoj ulici, oslikava jedan drugi zid. Umrljane trenirke, umače valjak u veliku kantu plave boje i radi konture onoga što će za nekoliko sati biti ono po čemu je prepoznatljiv – mačke. “Zid mi je bio super osvježenje, a najdraži element bili su mi razigrani plavo-žuti busovi u kojima su bili neki likovi. Autor je ostavio oblačić u koji je netko nadopisao ‘Kaj drma?’ i to mi je bio najkomičniji dio zida. Sve je bilo uredno, jako dobro organizirano i super napravljeno, svatko je imao svoj gabarit na zidu i bilo je rukopisom vrlo šaroliko i jako vješto složeno“, prisjeća se Lunar zida iz 1987., kada mu je bilo 12 godina.

Zidom 1999. godine, kaže, nije bio zadovoljan, ali već je 2010. dobio priliku ponovno se iskazati. S dolaskom “Muzeja ulične umjetnosti” cijela je priča postala zanimljivija i heterogenija.

“Ta je akcija dala priliku klincima s Akademije, dizajnerima i ilustratorima da se izraze. Riječ je o ljudima kojima zid nije područje djelovanja, za razliku od writera. Ako writere pustite da sami stvaraju, dobit ćete u većini slučajeva želju za nadmoći jer se svatko brine samo za svoj stil i rad. Trebalo je dovesti ljude koji su u stanju surađivati, zanemariti ego, izaći iz zone komfora i napraviti bolju stvar u velikoj slici, a to se i dogodilo. To je uostalom i ono što pokušavam dobiti i na ovom zidu u Magazinskoj“, rekao je Lunar dok s druge strane ceste slučajni prolaznici zastajkuju i promatraju što se to događa na zidu iza kojega se naziru vagoni.

Oblici se polako ispunjavaju bojom, a Lunar se osvrće na sadašnju situaciju sa zidom u Branimirovoj. Bilo bi mu, kaže, žao da se cijeli zid sruši.

“Zid je na frekventnoj poziciji koja povezuje Autobusni i Glavni kolodvor i mislim da je kao takav jedna dobra turistička priča za Zagreb”, spremno kaže Lunar. Ipak, slaže se da zid ne treba nužno biti tamo. “U Zagrebu postoji mnogo fasada koje se isto tako mogu oslikati. Držati se kao pijan plota jedne površine, nema nekog smisla“, kaže Lunar.

S Lunarom se slaže i Bužek koji smatra da se grafiti trebaju češće preslikavati, a važnije od očuvanja jednog zida jest pronaći nove lokacije po gradu gdje će se mladim umjetnicima dopustiti da se izražavaju. “S novcem koji bi se uložio u obnovu zida može se napraviti nešto drugo, može se dati onima kojima je potrebniji. Ako skupite klince i kažete im da će se taj novac, koji bi bio potrošen na novi zid, dati nekome kome je potrebniji, oni će se sami izaći van i crtat će besplatno“, uvjeren je Bužek. Iako ga uza zid vežu emotivne veze, one nisu negativne.

“Umjetnost nije vječna, kako su nas učili na Akademiji. Za mene to ne pali. Umjetničko djelo ne mora živjeti vječno u fizičkom smislu“, zaključuje Bužek.

S njim se slaže i Lunar. Ulična se umjetnost mijenja s ulicom. Upravo zato ne možemo govoriti o grafiterskoj sceni, jer ona zapravo ne postoji. “Ljudi se jednostavno prime nečega i neko vrijeme se time bave, ali onda ih to prestane zanimati i ostave se toga. Oni koji su sada aktivni, za tri godine možda više neće biti, a doći će neki novi klinci“, uvjeren je Lunar. Upravo je zato važnije da se inicijative i dalje pokreću, da se pojedinci zauzimaju za to da se neka zidna površina legalizira i umjetnicima ukaže povjerenje.

ODLUKA JE NA HŽ-u

“Moja strana priče su grafiti, i sa svoje strane ću definitivno, kad god budem ulovio vremena, povlačiti neke inicijative za dobivanje površina. Na njima ću angažirati ljude za koje mislim da su kompetentni, koji se dobro nose s velikim površinama i tehnički su potkovani da obogate grad svojim radom i ostave svoj trag“, zaključuje Lunar u optimističnom tonu.

Zid u Branimirovoj ulici u lošem je stanju. Još od 1987., kada je prvi put boja zavladala njime, traju rasprave o tome treba li ga rušiti zbog njegove dotrajalosti. Budući da je zid u vlasništvu Hrvatskih željeznica, odluka je na njima. Građani mogu samo izraziti žaljenje ako se donese odluka o njegovu rušenju. Sivilo Branimirove tada bi još više došlo do izražaja. No je li važnije pod svaku cijenu čuvati zid ili bi bilo pametnije pozivati na oživljavanje Branimirove na drugi način? Prostori koji na sjevernoj strani ulice zjape prazni za taj bi se novac mogli urediti i ustupiti udrugama, mogla bi se otvoriti nova radna mjesta, a to je također ono što Zagrebu treba.