Nema hitove kao prethodni albumi, ali ima kompleksniji i koncertniji zvuk

Kada su se pisale recenzije za prijašnje albume The Black Keysa, negdje u doba albuma “Rubber Factory” (2004.) ili čak “Attack and Release” (2008.), gotovo se u pravilu morao napraviti mali uvod o garage blues rock dvojcu iz Ohia, Danu Auerbachu i Patricku Carneyu, koji su prijateljstvo iz djetinjstva pretvorili u uspješnu glazbenu suradnju. Sada, kada je riječ o jednom od trenutačno najpopularnijih rock-bendova današnjice, koji ćemo kao jedne od headlinera moći gledati i na ovogodišnjem INmusic festivalu, vjerojatno je svima sve o njima poznato.

Na osmom albumu nastavljaju suradnju s dosadašnjim producentom i sada gotovo trećim članom benda Brianom Burtonom AKA Danger Mouseom, a posljedica je toga, kao i na posljednja tri albuma, sve veći, kompleksniji i koncertniji zvuk koji se odmiče od jednostavnog i prljavog riffa s početka karijere ovog benda, dapače, ne nužno u lošem smjeru. Brian s dvojcem potpisuje i producira gotovo sve pjesme na albumu koji, za razliku od dva prethodna, na prvo slušanje nema hitove poput “Lonely Boyja” ili “Tighten Upa”, ali ima prekrasno ukomponirane, orgulje, klavijature, violine i Auerbachove falsete i time govori da, iako su spremni puniti arene i dvorane, također daju prigodu da im glazba raste i ide u novim smjerovima, nevezano uz komercijalni uspjeh. Album je fino zaokružen, što nedostaje mnogim albumima u današnje vrijeme. Otvaraju s baladom od sedam minuta, “Weight of Love”, koja najavljuje ton ostatka pjesama; malo pesimističniji, poraženiji i razočaraniji pogled na ljubav kakav Auerbach gotovo uvijek ima. S njim je sada pomiren i ne preispituje ga više, samo ga je umotao u malo više melankolije i psihodelije. Pjesma koja najviše podsjeća na starije Keyse i koja se lagano mogla naći na nekom od prijašnjih albuma jest “In Time” i tek kada se posluša, jasan je odmak koji je napravljen s ostalim pjesmama. Album nije pun hitova, ali mu nikako ne nedostaje dobrih pjesama. Završavaju veselo s “Gotta Get Away”, boogie rock-pjesmom koja čini baš to, bježi od tona koji su postavili s ostatkom albuma i neodoljivo podsjeća na neku pjesmu Jesseja Hughesa ili Creedencea Clearwatera.

“Turn Blue” je, stječe se dojam, razočarao dosta obožavatelja i dio kritičara. U redu, možda je “razočarao” jaka riječ, ali recimo da nije ispunio očekivanja. Možda album neće definirati žanr, ali svakako je vrijedan pažnje. Oni koji kažu da im nedostaje klasičnog zvuka The Black Keysa slobodno neka puste neki od starijih albuma i uživaju u njima.

Ovo je logičan napredak benda koji je od garaže došao do stadiona, skupio dosta albuma, igrao se s dosta žanrova (Blakroc, Lana Del Rey, Gnarls Barkley) i želi nastaviti sa stvaranjem dobre glazbe koja neće dosaditi ni publici, a ni njima samima.