„Pa sramota me doći pred Bratoljuba ili Ranka i ne znati! To vas onda natjera da dođete doma i naštrebate. Zvuči kao floskula, ali znanje vam nitko ne može oduzeti.“

Kako ste se odlučiti baviti glumom u životu?

- Ja sam kao gimnazijalac vidio oglas da se raspisuje audicija za studentsko eksperimentalno kazalište. Kako sam išao u VII. gimnaziju, u Križanićevoj, jednu večer sam vidio plakat, otišao na audiciju i primili su me. Volim reći da me je plakat dočekao, jer sam bio enfant terrible. Potrošio sam u životu svega šest godina na gimnaziju i sad mi je žao što nisam osam, pa ni deset godina više jer mi je to bio najljepši period u životu. Ispisivao sam se, polagao privatne tečajeve, proputovao Europu.. moji roditelji su čupali kosu i mislili da sam propalitet. Prije Akademije sam radio neke predstave i snimio sam svoju glavnu ulogu u dječjoj seriji. Nakon šest godina mi je otac dao ultimatum: ili upisujem faks ili idem u vojsku. I tako sam bez položene mature upisao Akademiju. Prijemni sam položio u devetom mjesecu i do kraja te godine sam morao riješiti zaostatke kako bih uspio upisati Akademiju.

Kakav ste bili student?

- Davno je to bilo, ne sjećam se, ali mislim da sam iz teoretskih predmeta imao samo jednu trojku. Nije to, bez da se itko naljuti, neko strojarstvo, stomatologija ili pravo tako da nije bilo teško postići dobar prosjek ali meni je to puno značilo. Sam sebi sam potvrdio da hoću i mogu. Osim onih predmeta koji potvrđuju vaš talent, postoje i stručni za koje morate sjesti i naštrebati. Tako na primjer, treba naučiti i znati pričati o svjetskoj ili antičkoj književnosti. Imali smo božanstvene profesore jer su svi bili doktori znanosti. Imali smo sreću jer nam je, na primjer, hrvatski predavao dr. Bratoljub Klaić a druge predmete dr. Slavko Batušić, dr. Vladan Švacov pa čak i Ranko Marinković. Zato nije problem nije bio imati dobar prosjek jer je sramota ne znati. Pa sramota me doći pred Bratoljuba ili Ranka i ne znati! To vas onda natjera da dođete doma i naštrebate. Zvuči kao floskula, ali znanje vam nitko ne može oduzeti.

Možete li usporediti Akademiju dramskih umjetnosti u Vaše vrijeme i kakva je danas?

- Akademija u moje vrijeme nije bila toliko u modi jer nije bilo toliko medija. S pristojnim vremenskim odmakom, mislim da ju nije teško upisati. Uvjeti su isti kao i prije, no danas primaju samo 12 studenata a u moje vrijeme broj nije bio ograničen. Neovisno o broju, u moje vrijeme Akademiju su upisivali samo talentirani ljudi pa se tako jedne godine upisalo troje do četvero kolega. Danas se kvota popunjava, međutim time ne mislim ništa loše o mlađim kolegama. Nisam siguran da li je to dobro i da li svake godine dođe 12 talentiranih ljudi. Upućen sam relativno na to što se događa na Akademiji, dođem pogledati ispite i volim znati što se događa. Nove generacije su drugačije, ima vrlo zanimljivih mladih glumica i glumaca. Međutim, brine me što će raditi jer se tržište smanjilo i popunilo. Bojim se da će biti osuđeni na traženja koji nadilaze ono kreativno. Možda će to otvoriti nove mogućnosti, te stvoriti novu energiju.

Da li je kazalište vaša prava ljubav ili volite glumiti u serijama i filmovima?

- Kad je dobar posao, ja ga ne dijelim na medij i publiku. Jako volim raditi za djecu i ne mislim da je to manje vrijedno. Radio sam neke dječje emisije na Televiziji Zagreb za koje smo dobili europske nagrade i priznanja. Isto tako sam radio neke serije i snimio uloge koje bih s osobitim zadovoljstvom potpisao. Od Slučaja maturanta Wagnera pa do neizbježnog i nezabilaznog Velog mista. Čini mi se da sam bio dio nekih važnih projekata, a moglo bi se reći da sam rođen u pravo vrijeme. Bilo mi je izuzetno drago raditi i sapunice kao što su Ratkajevi, Sve će biti dobro pa i Najbolje godine. Ne mislim da je niti jedan posao manje vrijedan. Ja volim i poštujem svoj posao i bez obzira za koju publiku se radi, poštujem ju. Svi se mi borimo za svakog gledatelja, kupio on kartu za kazališnu predstavu ili upalio televizijski program. Mi smo javni posao, javan servis i biti glumac je nešto veselo.

Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnom stanju u hrvatskom kazalištu i filmu?

- Tržište se jako smanjilo i ograničeni smo jezikom. Neće biti nekih promjena u smislu tržišta po tome što smo ušli u Europu, jer smo svedeni na jezik i granice zemlje u kojima se govori taj jezik. Svaka umjetnost je skupa igračka, a kolektivna umjetnost je još skuplja. Film, televizija i kazalište su vrlo skupa igračka i bojim se da nam neko vrijeme neće financijski cvasti ruže. Možda će to roditi nekom boljom, šašavijom energijom za koju bih ja volio da se dogodi i da budem sudionikom. Neće biti lako, zvuči banalno ali novaca nema.

Može li se od glume kao profesije pristojno živjeti?

- Odgovor je dvoznačan. To jest, s jedne strane, posao kao svaki i drugi. Ne mislim da je moj posao vrijedniji od bilo kojeg posla. Cijeli svoj život relativno pristojno živim od svog posla, a hoću li i dalje tako živjeti ne ovisi o meni. Od vas se očekuje da budete profesionalni u svom poslu i da imate specifičnu težinu iza sebe, bez obzira na godine. Ako ništa, da ste barem zanimljivi. Ali da svi mogu živjeti od ovog posla, na žalost nije istina. Ima puno kolega koji sjede bez posla. Nije to problem srama, nego već ako se odlučite za profesiju sfere umjetnosti, teško vam se u glavi prebaciti na nešto drugo. Meni to nije problem nakon repertoara koji sam odigrao, nije mi teško otići na tržnicu i prodavati povrće da to situacija od mene zahtijeva.

Kako ste se odlučili za angažman u Gavelli?

- Zato što je u tom trenutku i godinama kasnije, kada sam se odlučio za taj potez, Gavella bila jedna od najboljih kazališta u ovom dijelu Europe, sa čudom od ansambla. Posrećilo mi se i ja sam na kraju druge godine fakulteta dobio priliku pridružiti im se. Došli su na jedan od mojih ispita i ponudili mi stipendiju, koja nije imala značaj u financijskom smislu, nego mi osiguravala da će se razmišljati o mom angažmanu nakon fakulteta. Ciljali su kakvo im glumačko lice treba i na svu sreću trebali su nekog balavog i mršavog, jer da su tražili nekog debelog ne bih dobio stipendiju. Na kraju sam ispunio njihova očekivanja i dobio angažman, što je u moje vrijeme bilo veoma bitno i značajno. Bilo je čudesno odrastati uz tu plejadu glumaca koji su tada bili u Gavelli, mislim da je to mene i moju generaciju odredilo u glumačkom, ali i ljudskom smislu.

Koja Vas je uloga najviše obilježila?

- Velim mistom smo svi potvrdili svoju masovnu popularnost. Volim glumu za kameru ali volim i kazalište. U principu, svaka uloga je ogroman izazov i svaki put na prvoj probi mucate i niste sigurni. Pri svakoj novoj ulozi ste u poziciji audicije, i zato je ovaj posao divan. U emotivnom smislu nema rutine, jer se vi svaki put morate ponovno zaljubiti. Osim što se radi, ovo se mora voljeti jer je svaki put emocija uključena. Dragocjeno je to da sam imao sreću, osim s kolegam glumcima, raditi s Dinom Radojevićem. On je čudo od režisera i pojave, božanska pojava koja me dosta odredila kao glumca. Ono što je starijim kolegama značio Gavella, mojim kolegama i meni je to bio Radojević. Bila je privilegija raditi i družiti se s tim čovjekom. On je u bilo kojem smislu, jedan od najznačajnijih kazališnih pojava u bivšoj državi. Nekolicina njegovih prijatelja i sljedbenika se i danas družimo, pa smo tako preuzeli štafetu koju ćemo prenijeti dalje.

OKVIR:

„Na primjer, meni nikada nije palo na pamet igrati Sir John Falstaffa. Zašto? Jer je on bio 150 kilograma težak!“

Koja je Vaša mudrost koju volite podijeliti s mlađim kolegama?

- Treba samo voljeti svoj posao i treba biti siguran da to možete napraviti. Također, treba ima dosta bezobrazluka u sebi, a opet biti objektivan. Na primjer, meni nikada nije palo na pamet igrati Sir John Falstaffa. Zašto? Jer je on bio 150 kilograma težak! Prema tome, ako ti je fizički primjereno, nema te uloge koju ne možeš savladati. Treba se jednostavno baciti i zaplivati.