Nemojte davati obećanja koja ne možete ispuniti

Europske sveučilišne igre spominju se kao jedan od najvećih sportskih događaja održanih u Hrvatskoj od njena osamostaljenja. I uistinu, brojke govore same za sebe. Zagreb i Rijeku je tijekom srpnja posjetilo 5800 sportaša i sportašica te 1300 volontera iz 40 europskih zemalja.

Te su Igre, u svim organizacijskim aspektima, potukle prethodno održana natjecanja u Cordobi i Rotterdamu, ali postavlja se opravdano pitanje, jesmo li mogli profitirati više u smislu infrastrukturnog razvoja?

Osim ušminkavanja sportskih borilišta, obnovljena su dva studentska doma, Stjepan Radić na Savi i Cvjetno naselje. I to sredstvima povučenima iz europskih fondova. Mnogi će reći nedovoljno, ako te Igre usporedimo s 1987. godinom i Univerzijadom koja je Zagreb promijenila iz temelja.

Nespretno je uspoređivati ta dva događaja iz kvalitativne perspektive jer Univerzijada je natjecanje na svjetskoj razini, dok Europskim igrama sam naziv objašnjava svrhu. No možemo ih usporediti iz vremenske perspektive.

Prije 29 godina, kao i danas, hrvatska metropola vapi za obnovom sportske infrastrukture. No prije Univerzijade je sagrađen Jarun, maksimirski stadion je izgledao pristojno, a dvorana Dražena Petrovića također je sagrađena u svrhu potreba Univerzijade.

A što smo dobili danas? Obnovu dvaju studentskih domova i ušminkavanje borilišta koja će se u roku od pola godine vratiti u stanje u kojemu su bila prije Igara. Bez obzira na obnovu, nije ni u domovima bajna situacija. Global je prošli mjesec pisao o problemima koji tište novouseljene studente, a na probleme su upozorili i volonteri tijekom održavanja Igara.

Radeći reportažu tijekom natjecanja, prolazio sam studentskim domom Stjepan Radić koji na prvi pogled izgleda zaista dobro. No onda zastanete, popričate s natjecateljima i volonterima te steknete jedan sasvim drugi dojam koji se potvrđuje i ovih hladnih prosinačkih dana.

“U našoj sobi je gotovo 40 stupnjeva. Uz sve to, curi nam i tuš-kabina zbog koje imamo poplavljenu kupaonicu koju dijelimo s drugom sobom. Nemamo nikakvih informacija, ne znamo gdje je supermarket i gdje možemo oprati svoju robu. U sobama nemamo interneta, i to je to”, kazala je tada portugalska volonterka Mufalda, čije je riječi potvrdila i njezina kolegica.

Ne bih sve ovo pisao da na iste probleme nisu naišle kolege gotovo šest mjeseci poslije. Pola godine je prošlo, a još nitko s tim u vezi nije reagirao. To više nije u domeni Igara, nego sustava obrazovanja i održavanja obrazovne infrastrukture.

Kada već spominjemo infrastrukturu, Global je u travnju i svibnju ove godine pokušao obići borilišta diljem Zagreba kako bi studentska populacija, a i ona šira, dobila kvalitetan uvid u sve ono što je napravljeno za potrebe ESI-ja.

Ali to se nije dogodilo. Zašto? U bezuspješnom kontaktiranju organizatora Igara i Grada Zagreba novinarki Globala je potvrđeno kako je osiguranje neće pustiti na spomenuta borilišta. Očito nekome nije bilo u interesu pokazati što je sve obećano, a što je ispunjeno.

A obećano je mnogo toga. S pripremama za Europske sveučilišne igre govorilo se o obnovi maksimirskog stadiona, Doma sportova, gradnji multifunkcionalne dvorane u sklopu Kineziološkog fakulteta, nekolicini školskih i sportskih dvorana, centra za ragbi, rekonstrukciji nogometnog stadiona NK Zagreb, NK Rudeš, nogometnih igrališta, sportsko-rekreacijskih centara, uređenju sportskih borilišta, tribina i popratnih sadržaja, svlačionica, klimatizacije i informatizacije dvorana... Ipak, samo dio toga je i napravljen.

Najbolje je svratiti do Kranjčevićeve ulice gdje je stadion NK Zagreba. Iako je klub u Drugoj nogometnoj ligi, na njemu se i dalje igra Prva HNL. Svoje utakmice tamo odigrava NK Lokomotiva, a prava je istina da osim travnjaka, na tom stadionu ne valja ništa. Fotelje u ložama su poderane, stolci na tribinama iščupani, a zaštitna ograda ne štiti nikoga, nego mu samo može naštetiti.

Gdje onda tražiti odgovor? Naravno, u financijama. Prije tri godine najavljeno je kako će Grad Zagreb, Rijeka i MZOŠ za potrebe organiziranja Igara izdvojiti 1,5 milijardi kuna. Godinu poslije glavni je organizator, Zrinko Čustonja, u razgovoru za Večernji list baratao iznosom od 40 milijuna kuna (!), da bi mjesec dana prije početka Igara strahovali hoće li Ministarstvo uplatiti kotizaciju za hrvatske studente sportaše, koja je iznosila 65 eura po studentu, odnosno ukupno tri milijuna kuna.

Kotizacija je na kraju uplaćena, hrvatski sportaši su bili uvjerljivo najuspješniji po broju osvojenih medalja, a napravljeni su i pomaci u institucionalizaciji akademskog sporta. No još premalo.

Iako su pomaci vidljivi, bez infrastrukture i uređenog sustava ne može se krupnim koracima krenuti naprijed. Iako je organizirala manje natjecanja na manjem broju borilišta, Rijeka je Zagrebu očitala lekciju iz infrastrukturnih sadržaja. Natjecanja su održana na novosagrađenom bazenu Kantrida te u multifunkcionalnoj dvorani na Zametu, a studenti su spavali u novosagrađenom kampusu na Trsatu. Za zaključak pametnom dosta.

U povojima sam se dotaknuo i institucionalizacije akademskog sporta. On nije osmišljen u svrhu toga da se njime bave vrhunski sportaši, odnosno da jednom na godinu nastupe za svoju sveučilišnu ekipu i osvoje medalju kojom ćemo se dičiti do sljedećeg velikog turnira. Njegova je poanta druženje, okupljanje studenata na tjednoj bazi i njihov zajednički sportski, a samim time i akademski napredak. Jer ne kaže se bez svrhe - u zdravom tijelu, zdrav duh.