Oda hrvatskom sportu, taocu politike i skromnih financija

Svake četiri godine sportski zaljubljenici nestrpljivo čekaju ljeto u kojemu se događaju europsko prvenstvo u nogometu i olimpijske igre. Svaka čast godini kada gledamo nogometni mundijal i zimske olimpijske igre, ali moramo priznati kako je velika razlika u popularnosti zimskih i ljetnih Igara, dok kod nogometnih prvenstava velike razlike nema, na oba se natjecanja lopta kotrlja jednako.

Za Hrvatsku je sportsko ljeto bilo poput vlaka smrti. Puno pozitivnih i negativnih osjećaja, a bili smo i domaćini Europskih sveučilišnih igara koje su Zagrebu tijekom ljetnih mjeseca dovele brdo mladih turista, a Rijeci potrebnu infrastrukturu koja nije mijenjana godinama.

Počeli smo Europskim nogometnim prvenstvom u Francuskoj. Tricolori su drhtali u strahu od terorističkog napada, a HNS od huligana. Sramotno ponašanje dijela navijača na utakmici protiv Češke danima je punilo medijski prostor, ali bitka je to u kojoj nema pobjednika.

S jedne su strane “huligani” koji izgredima žele naštetiti vrhuški HNS-a, a u toj krovnoj nogometnoj instituciji su ljudi protiv kojih su pokrenuti sudski postupci i koji godinama narušavaju ugled hrvatskog sporta, a ne samo najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Nogometaši su igrama na terenu ponovno ujedinili naciju, a za nesretnim porazom od Portugala možemo samo žaliti. Ispadanje u osmini finala je neuspjeh, ali nećemo se baviti onom - što bi bilo, kad bi bilo.

Ponosnima, ako ne i još ponosnijima učinili su nas hrvatski olimpijci u Riju. Igre su za Hrvatsku bile za deset, ne samo po broju medalja, nego i po broju sportaša koji su konkurirali za odličje. Ne valja nikoga posebno isticati niti kuditi jer znamo kako su u ostalim sportovima (barem što se Hrvatske tiče) financije mnogo manje nego u nogometu.

Fantela i Marenić bez sponzora ne bi imali dovoljno sredstava za pokriti putovanja i opremu, Sara Kolak živi kod trenerove majke u Celju kao podstanar, Filipu Hrgoviću ne može se subvencionirati ni prijevoz na svakodnevne treninge, a Josip Glasnović bez pomoći roditelja ne bi mogao kupiti metke za “ubijanje golubova”. Pametnome dosta.

I onda se medaljaši vrate u domovinu, mi novinari pohrlimo na dočeke, presretne obitelji grle i ljube svoje heroje jer znaju kolika su odricanja s njima prošli, a tu su i političari koji skupljaju bodove. Ne one koje su skupljali odlični košarkaši u Riju, već političke, jer, eto, izbori su nam pokucali na vrata, a u međuvremenu je i ta farsa završila.

Europske sveučilišne igre su događaj najavljen bez mnogo pompe, ali proveden s mnogo uspjeha. Barem sportskih. Hrvatski predstavnici bili su najbrojniji, a domaća delegacija osvojila je najviše medalja. Obećanja o infrastrukturi nisu posve ispunjena, ali u razgovoru sa stranim sportašima da se zaključiti kako je Hrvatska organizirala najbolje sveučilišne igre u povijesti. I to je dovoljno za prolaznu ocjenu, možda i više od toga.

Sportska jesen počinje, olimpijski heroji padaju u zaborav, nogomet ponovno dolazi u prvi plan, a političari će se i dalje pojavljivati onda kada bude medalja, ili izbora. Njima je svejedno.