Hrvatska teorija političke moralne relativnosti

Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik hrvatske Vlade i predsjednik najsnažnije hrvatske političke stranke, izjavio je u povodu ostavke ministra branitelja Mije Crnoje: “Pustimo kategoriju moralnoga, nemoralnoga. To je jako relativno. Ja se pitam koliko u ovom momentu građana živi u zoni prekršaja”. Pokušao je Karamarko tako obraniti čovjeka koji je prethodno sam priznao da je najmanje četiri godine svjesno kršio hrvatske zakone. Time je Karamarko izazvao zgražanje dijela javnosti, ali i ponovno potaknuo rasprave o odnosu politike i morala u hrvatskom društvu. Odnos politike i morala već stoljećima je tema kojom se bave brojni društveni i politički mislioci, ali ovdje nas zanima hrvatski kontekst.

Kakav bi trebao biti odnos politike i morala? S jedne je strane jasno da se u suvremenim društvima, zbog brzog izmjenjivanja društvenih, ekonomskih i političkih procesa i kompleksnosti problema s kojima se politički akteri susreću, politika ne može potpuno poistovjetiti s moralom. Međutim, s druge strane, što dobivamo ako politiku, kako zagovara Karamarko, potpuno ispraznimo od morala? Politička povijest nas uči da u najboljem slučaju dobivamo različite vrste tehnokratskih politika, a vrlo često to rezultira promoviranjem partikularnih interesa, klijentelizma i korupcije, uz zanemarivanje javnog dobra i javnih interesa.

Suvremena demokratska društva pokušavaju naći prikladnu poziciju na kontinuumu u kojoj se na jednoj strani politika u bitnome utemeljuje u moralu, pa tako, na primjer, u skandinavskim državama ministri podnose ostavku jer su jedan mjesec zaboravili platiti televizijsku pretplatu. Na drugoj su strani države u kojima politika, potpuno “očišćena” od morala, postaje sfera promoviranja i ostvarivanja osobnih i partikularnih interesa nauštrb javnog dobra.

Hrvatska je pozicija, nažalost, odlično opisana Karamarkovom izjavom s početka teksta. Nije ta Karamarkova izjava iznimka nego pravilo hrvatske politike. Dovoljno je prisjetiti se lutanja i glavinjanja bivšeg premijera Zorana Milanovića koji je letvicu moralne i političke odgovornosti podizao i spuštao u skladu sa samo njemu poznatim kriterijima. Drugim riječima, SDP-ova politika odbacila je moralna načela te se temeljila na političkom voluntarizmu svoga lidera. Drukčiju politiku obećavao je Most, ističući kako će etablirati načela stručnosti i moralnosti. Međutim, vrlo brzo se pokazalo, imenovanjem na ministarsku poziciju osobe koja ne vidi ništa politički i moralno sporno u tome što daruje stvari koje su tuđe vlasništvo i pritom krivotvori službene dokumente, kako ni od te nove političke opcije ne trebamo u vezi s moralom i političkom odgovornošću očekivati nikakva poboljšanja. Za većinu hrvatskih političara osvajanje vlasti postaje krajnji cilj političkog djelovanja jer se osvajanje vlasti promatra kao sredstvo ostvarivanja osobnih ili grupnih partikularnih interesa, a ne kao sredstvo da se politička zajednica oblikuje i uredi u skladu s određenim načelima i vrednotama.

Ovdje opisano stanje sugerira prilično pesimističnu sliku, ali situacija postaje još gora kada u hrvatsku političku jednadžbu uključimo i građane. U slučaju Hrvatske pokazuje se, naime, kako klasičan mehanizam koji je u demokratskoj teoriji predviđen za rješavanje problema neodgovornih i nemoralnih političara, a to su izbori, nije djelotvoran. Izbori su situacija u kojoj građani imaju prigodu kazniti neodgovornost i nemoral političke klase. Hrvatski građani kontinuirano na izborima za nacionalni parlament najveću političku potporu iskazuju upravo HDZ-u i SDP-u, a na lokalnim razinama za čelnike svojih županija, gradova ili općina vrlo često biraju političare protiv kojih postoje optužnice ili čak i pravomoćne presude za političku korupciju.

Takvi političari i stranke osvajaju vlast, dakle, kroz demokratsku proceduru, na temelju glasova građana. Kakvi smo mi to građani kada kontinuirano, 25 godina, biramo HDZ i/ili SDP koji su takvi kakvi jesu? Jasno je da veći dio odgovornosti za aktualno stanje počiva na strani političkih elita, ali izborni rezultati sugeriraju da se ni građane ne može ekskulpirati od dijela krivnje.

Pokazuje li, dakle, hrvatski slučaj da je izreka, prema kojoj “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”, potpuno opravdana, pa onda ništa bolje i ne trebamo očekivati, ili nam postojeće stanje treba poslužiti kao poticaj da kroz aktivni građanski angažman tražimo nove prigode za razvoj demokratske političke kulture koju će obilježavati postojanje velikog broj aktivnih, informiranih i na javna dobra usmjerenih građana koji će, uz izravno sudjelovanje u politici, na izborima birati sebi slične političare? Odgovor se čini jednostavan, ali ne treba imati iluzija da će politička borba za poboljšavanje postojećeg stanja biti kratka i jednostavna.

Berto Šalaj izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje predaje na kolegijima Demokracija i civilno društvo i Politička socijalizacija i političko obrazovanje. Također, član je Vijeća GONG-a.