Dajte mi bilježnika i pomaknut ću svijet

Sastavljanje vlade donijelo je dosta presedana, a jedan je taj da je Božo Petrov politička načela stavio na papir i ovjerio ih kod javnog bilježnika. Možda bi to bilo i zaboravljeno da i novi vršitelj dužnosti ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić nije prije izbora također kod bilježnika ovjerio svoju odluku da se kandidira za čelni položaj na Prisavlju.

To sliči nekadašnjim prisegama urotnika ili umjetničkim manifestima. Umjetnici bi proklamirali ideale kako bi privukli istomišljenike i mecene, urotnici bi se zaklinjali krvlju kako bi ohrabrili neodlučne u svojim redovima i prevenirali izdaju. Možemo razumjeti Petrova: njegovo šaroliko ideološko društvo lako se moglo osuti pod pritiscima lijevoga i desnog bloka (a i bilo se počelo osipati), pa mu je proglas o koaliranju bio jedina referentna točka u fluidnom svijetu političkih pregovora. Kada je Arhimed formulirao zakon poluge, optimistično je uzviknuo: “Dajte mi čvrstu točku i pomaknut ću Zemlju!”

U eseju “Anatomija moći” američki ekonomist John Kenneth Galbraith napisao je da je moć utjelovljena u jednoj osobi postojala samo u staro doba, u carstvima u kojima je car bio jedini slobodan, poput Staljina u naše doba. Već se u oligarhijama moć proporcionalno dijeli među oligarsima, a u demokracijama je nemoguće koncentrirati moć u jednog čovjeka. Galbraith daje primjer najmoćnijeg čovjeka na svijetu, predsjednika SAD-a, navodeći da čak i on mora balansirati između kabineta i Senata, vojske i Kongresa te raznih formalnih i neformalnih lobija. Kolika je zbilja moć najmoćnijeg? Samo onolika koliko uspije pomiriti bezbrojne sukobljene strane oko sebe.

Međutim, javnost ne vidi dvorske borbe nego samo fasadu čovjeka na vlasti. Od političara se tako očekuje mnogo, nesrazmjerno više nego što on može utjecati na razvoj događaja. Ili od ravnatelja državne televizije – to što je i Kovačić oslonac u svojem zauzimanju vodećeg mjesta na HRT-u potražio u bilježničkom uredu, govori nam koliko se usamljenim morao osjećati i koliki su pritisci bili na njega sa svih strana.

Jedna banka u posljednje vrijeme mami građane tako da im plaća bilježničke troškove sklapanja ugovora o kreditu, a na reklamama vidimo zadovoljne klijente s patuljastim bilježnikom na ramenu. Možda to i nije loša ideja za naše političare koji pamte kraće od zlatnih ribica. Robert Podolnjak najprije se pristao kandidirati za predsjednika Sabora, a potom se uoči glasovanja povukao, i to tako nejasno da ga je voditelj sjednice morao pitati dvaput. A da mu je na ramenu bio javni bilježnik, lijepo bi izvadio i pročitao ovjerenu izjavu, i ne bi mu dao da se povuče! Ni Milijan Brkić se ne izražava nedvosmisleno o svom diplomskom radu. A da ima javnog bilježnika na ramenu?

Da, može se učiniti da je nepotrebno sklapati ugovor sa samim sobom. Ali ako je alternativa ugovor s vragom…

(Doc. dr. sc. Boris Beck nastavnik je na Sveučilištu Sjever na odjelu novinarstva i vanjski suradnik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.)