Smogovci u ratu protiv medijskog nasilja

Potkraj prošloga stoljeća, Hrvatska je u ladici imala djelo koje je već tada upozoravalo na štetan utjecaj medija. Hrvoje Hitrec, autor kultnog dječjeg romana “Smogovci”, očito je mogao predvidjeti budućnost. Legendarna ekipa iz Naselka i danas privlači pozornost publike, bilo romanom ili serijom u nastavcima. Sunčani je dan mjeseca veljače i privodim ga kraju gledajući s nećakinjom (5) i nećakom (3) svoju najdražu dječju seriju.

Danima sam nakon škole znala sjediti u dnevnom boravku i gledati sve sezone. Znala sam ih napamet, zapravo – i danas ih znam. Kako sam bila dijete, nisam pretjerano mislila o tome što će biti jednoga dana kada kasetu dokrajčim. No stariji i pametniji mislili su o budućnosti pa tako danas imamo brojne programe za “spašavanje” VHS materijala, kao i internet (YouTube) na kojem su “Smogovci” dostupni. VHS kaseta davnih se dana izlizala, a danas ima počasno mjesto u kući. Njezin zvuk ulaska u videorekorder pamtit ću doživotno. Kao i dva smogovska vjenčanja. Smogovce u ratu, Smogovce u Mokricama. Smogovce u Naselku. Bongo, svemirci Mor i Bor. A tu je i Buco. Moj najdraži lik. Em što smo tu negdje po proporcijama, em što znamo zalutati na Sljemenu.

No na stranu moja ljubav prema seriji. Važno je uočiti da se u kasnijim sezonama serije, a bilo ih je šest, pojavljuje prva curica u obitelji Vragec. Ona je Sonjina i Dragecova kći. Jedna od epizoda pete sezone započinje nizom glagola u imperativnom obliku koje Lana izriče dok gleda televizijski ekran na kojem se emitira “Ptica Trkačica”, crtić za djecu. Taj se niz sastoji od sljedećih riječi:

“Ubij ga!”

“Zadavi ga!”

“Ubij ga, zadavi ga!”

“Udari ga!”

“Tresni ga!”

“Zakolji ga!”

“Lupi ga još jedanput!”

(u pozadini dok mama i baka govore: “Lupi ga sad!”)

(u pozadini dok mama i baka razgovaraju: “Bravo!” – iskazivanje dječjeg afirmativnog stava prema nasilju kao rješenju problema)

(u pozadini dok mama i baka razgovaraju: “Zakolji ga skroz!”)

(u pozadini dok mama i baka razgovaraju: “Ubij ga još jednom!” – iskazivanje nemogućnosti dječjeg poimanja ubijanja i smrti; ubijanje kao opetovana reakcija, a ne jedinstven i konačan čin; dječja nemogućnost shvaćanja ozbiljnosti situacije)

Dok malena izgovara te riječi, usput se veselo smije i plješće rukama. Sonja joj donosi sok i kekse, a djevojčica ih hipnotiziranim pokretom prima objema rukama i stavlja u krilo. Nakon tog prizora, slijedi drugi kadar u kojem mama Sonja i baka Melita sjedaju za stol, a baka iznosi opasku: “Sonja, ne misliš ti da su ovi crtići malo preagresivni? … Mjesto da se širi plemenitost, nenasilje prema ljudima, prema životinjama.”

U trenutku kada baka upozorava na preveliku količinu neprimjerena sadržaja za djecu u crtanim filmovima, uzima nož u ruku i odreže kokošju glavu. Uzima tu glavu, pogleda je, a zatim pogleda Sonju. Obje samo lagano uzdignu ramena, a serija ide dalje.

Dakle, “Smogovci” su još devedesetih zorno prikazali s čime su se djeca susretala u onodobnim popularnim crtićima (“Ptica Trkačica”, “Tom i Jerry”). Djevojčica sjedi sama na velikom, smeđem, hladnom kožnatom trosjedu, a majka i baka pripremaju ručak u kuhinji, okrenute leđima prema dnevnom boravku, nemajući nikakav nadzor nad malenom. Gledajući retrospektivno, Hrvatska je još prije dvadesetak godina uočila što je loše u medijima za djecu i njihov razvoj, ali treba se zapitati zašto je o toj temi javnost osviještena tek posljednjih pet godina. Zašto je toliko dugo trebalo da se progovori o negativnim stranama medija? Postoji li u tom činu nečiji interes? Ako da, čiji? Možda politički? Možda urednički? Možda komercijalni?

O tome upravo govori spomenuti postupak slijeganja ramenima koji se može protumačiti kao bespomoćnost, beskičmenost. U ono je vrijeme politika bila glavni faktor u odlučivanju. Cenzura nije bila nepoznata novinarskom i medijskom svijetu, a ipak, hrvatska je filmska umjetnost uspjela unijeti barem jedan otvoreni kadar u kojem se javno govori o štetnosti televizijskog dječjeg sadržaja.

Danas zaključujem da je nečiji kritički um urodio plodom, iako tek nakon dvadeset godina (što me i dalje muči), a pokazuje da se trud isplati. Zato danas pišem ovo, svjesna, koliko-toliko, opasnosti koje vrebaju i sa željom daljnjeg upozoravanja, ma koliko ono teško bilo. Upravo je to temelj medijske pismenosti: uočiti, kritički promotriti i djelovati, kao što kaže komunikolog i sveučilišni profesor dr. sc. Danijel Labaš. A novinar Branimir Bilić dodaje: “U medijima prevladava kultura štikle, a ako nešto i želite reći, baviti se istraživačkim novinarstvom, bit će vam teško jer kritizirati medije i učiti djecu kritičkom mišljenju (djecu, koja su najbolja publika i roba medija), medijima i magnatima nije u interesu.”

Sada je na nama mladima da mislimo, žrtvujemo se i dođemo do neke više stube. Ostavimo i mi svojim mlađim generacijama trag o njihovoj kulturnoj baštini, baš kao što ga je nama ostavio Nosonja u “Smogovcima”. Trag/lik/hešteg koji će buduće generacije podsjetiti na oblike i sadržaj medija koji su postojali u njihovim dječjim danima. Naposljetku, važno je zabilježiti i kako se publika nosila s tim sadržajem te koliko je javnost pridonijela u upozoravanju na štetnost medijskog nasilja.

Lina Malek studentica je pete godine komunikologije i kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i volonterka predavačica projekta Djeca medija Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK).