Bez članske iskaznice, molim!

Više od dva i pol mjeseca od parlamentarnih izbora Hrvatska još nema formiranu vladu. S obzirom na (ne)očekivan izborni uspjeh Mosta, ni Sabor nije konstituiran u prvom pokušaju pa smo tako na dnevnoj bazi svjedočili pomalo tragikomičnim prevratima. Danas imamo mandatara i u tijeku je podjela ministarskih fotelja, no ono što zanima informirane i angažirane birače, lako se može svesti na pitanje – koliko će vremena morati proći kako bismo vidjeli i osjetili prve rezultate nove, “reformske” vlade? Naime, u Hrvatskoj se o reformama mnogo govori, a vrlo rijetko dogodi se njihovo prevođenje iz bajke u stvarnost. Diskurs u kojem se o reformama govorilo tijekom i nakon izbora toliko je ofucan i prepun floskula, uz koje, kada ih nabubamo napamet, svi možemo postati političarima.

Primjerice, neprestano slušamo o tome kako treba zaustaviti odlazak mladih, vrsnih ljudi iz Hrvatske. Već godinama s kolegama i prijateljima vodim raspravu – ostati ili otići. Iz tih rasprava lako je zaključiti kako većina visokoobrazovanih ljudi svoju budućnost neće graditi u Hrvatskoj, dok istodobno s nekolicinom kolega ostajem u manjini koja je odlučna u svojem ostanku. Potpuno razumijem sve one koji se pakiraju za neku bolju, “zapadniju” budućnost. Oni istodobno iznose argumente kojima me pokušavaju nagovoriti da i ja počnem s pakiranjem. “U Hrvatskoj ćeš raditi posao koji je vani plaćen barem dvostruko”, “uvijek ćeš imati problema s tromom državom”, “politika se u sve petlja”... Itekako svjesna istinitosti tih argumenata, i dalje idealistički vjerujem kako, iako zvuči kao borba s vjetrenjačama, ostanak znači i hrabrost te mogućnost stvaranja famozne kritične mase koja će pokušati mijenjati stvari nabolje.

Nezaposlenost mladih svima nam visi nad glavom i unosi neopisiv nemir tijekom godina studiranja. No od same nezaposlenosti još više zabrinjava situacija u kojoj sintagma “posao preko veze” ima već mitsko značenje u hrvatskom društvu. A što je s principom izvrsnosti? Beskompromisno želim da izvrsnost bude jedini kriterij u zapošljavanju! Dapače, želim da mi jednoga dana netko pred nosom “preotme” radno mjesto jer je bio bolji, vrsniji kandidat. Do kada će mladima koji se odluče na ostanak u Hrvatskoj put prema najboljoj perspektivi biti uhljebljivanje, odnosno zapošljavanje putem članskih iskaznica političkih stranaka? Što reći onima koji ne žele članske iskaznice? Kao društvo ćemo “ozdraviti” u onom trenutku kada iz kolektivne memorije nestanu političke konotacije riječi rođak i članska iskaznica. Neka rođak ostane gdje mu je i mjesto, u obiteljskom stablu, a člansku iskaznicu svedimo na sredstvo ulaska u teretanu čiji smo član.

Pričajući o izvrsnosti, do nje se dolazi znanjem, ali i apsolutno neizostavnom praksom. Moraju li nas uspješni poduzetnici, poput Hrvoja Prpića u 10. broju Globala, upozoravati da studentima kronično nedostaje prakse? Usklađenost visokog obrazovanja s potrebama tržišta znači i pripremu tijekom tog istog obrazovanja za to isto tržište. Nemali broj puta čula sam kako su kolege iz raznih područja, nakon završetka studija i dolaska na prvo radno mjesto, čuli onu čuvenu “e sad zaboravi sve što si naučio i slušaj ‘vamo”. Čemu studij ako same poslodavce uopće ne zanima što im od znanja s tog istog studija donosite, a ipak je važno da sa sobom imate onaj komad papira na kojem piše Diploma?

Zanimljiva je situacija i s diplomama, kao iz paštete iskaču vijesti o prepisanim diplomskim radovima i “zasluženim” diplomama. Drugi trenutak u kojem ćemo ozdraviti kao društvo onaj je u kojem će prepisivanje i plagiranje biti neki daleki, gotovo nepoznati pojmovi. Vrlo se rado sjetim zgode koju mi je ispričala kolegica s godine – na studentskoj razmjeni u Finskoj kolegi iz Australije dobrih je sat vremena objašnjavala što znači prepisivanje. U onom trenutku kad postanemo zbunjeni Australac iz kolegičine priče, moći ćemo reći da smo kao društvo na konju.

U konačnici, kada ćemo prestati biti tvornica njemačkih i inih stručnjaka? Mandatar Orešković izjavio je kako Europa traži 900.000 informatičara. U trenutačnoj situaciji ne sumnjam da ćemo dio njih uredno “proizvesti” i zatim izvesti u inozemstvo. U kontekstu stručnjaka iz svih znanstvenih disciplina, hrvatski je izvoz u cvatu. A što bi se dogodilo kada bismo te ljude pokušali zadržati u Hrvatskoj? Ne govorim o mobilnosti koja je apsolutno poželjna, nego o trajnom odljevu mozgova. Barem pokušaj zadržavanja svih onih koji gledaju prema granici, mora početi sa stvaranjem poticajne atmosfere, što u poslovnom, što u akademskom svijetu.

Sada kada je jasno tko će biti na vlasti iduće četiri godine, važno je pratiti hoće li uspjeti stvoriti spomenutu atmosferu na razini društva u cijelosti i time dokinuti stav odseljenih iz Hrvatske koji ističu kako eventualni povratak znači pad s konja na magarca. Hoće li inicijativa za stvaranje afirmativne atmosfere doći iz politike ili ćemo se ipak sami morati pobrinuti za to? Skepticizam (ili realnost?) mi ne dopušta da promjenu vidim iz smjera politike tako da – dajte te vjetrenjače, možemo mi to!