Promjenom novinarstva i obrazovanja do promjene društva

Prema Zakonu o medijima, Članak 6., novinaru bi informacije trebale biti dostupne, te bi mu, kako institucije tako i privatne osobe, trebale omogućiti pristup njima. Međutim, kako to s našim zakonima biva, neodređenost u vremenskom intervalu u kojem bi novinar trebao dobiti informacije, pomaže svima osim novinaru i novinarstvu samom. Zakon navodi “primjereni rok” za dobivanje informacija. No za novinara je to vrijeme ponekad vrlo kratko. S velikim zahtjevima koji ga pritišću i brzinom koja se od njega očekuje, informacija mu je potrebna što prije. Kada je novinar u mogućnosti informaciju čekati dva mjeseca, čudno je ako je ne dobije.

Naime, u Globalu smo u prošlom broju pisali o velikom projektu kampusa na Borongaju, a još potkraj listopada u Grad Zagreb i Sveučilište u Zagrebu upućeno je nekoliko osnovnih pitanja o temi. Do danas odgovore nismo dobili, no postojala je neka vrsta komunikacije. Iz Sveučilišta su nam prije dva i pol mjeseca poručili da će nam odgovore ustupiti ubrzo. Vjerujući u obećanje, odlučili smo pričekati s temom jer uvijek težimo prikazati sve strane. Dva i pol mjeseca su sigurno premašila “primjereni rok”. Kako da budemo dobri novinari i učinimo novinarstvo boljim ako nam u tome ne pomažu oni najvažniji - naši sugovornici koji bi nam trebali omogućiti odgovore na pitanja? Kako da pišemo o važnim stvarima kada Zakon o medijima nedovoljno pritišće one na visokim položajima?

Kampus na Borongaju vrlo je važan projekt za visoko obrazovanje. Svakako bi ga trebalo bolje prometno povezati s ostatkom grada te tamo preseliti mnoge fakultete, što bi omogućilo kvalitetnije obrazovanje velikom broju studenata. Iako se svojedobno najavljivao kao “najveća investicija u obrazovanje”, projekt Borongaj, kako se čini, ne pomiče se s mjesta. Sveučilište u Zagrebu nije na Šangajskoj listi 500 najboljih sveučilišta. Općenito čak ni najveće političke stranke u Hrvatskoj obrazovanje ne smatraju važnom temom pa je teško pomisliti da će se išta mijenjati. Učenike i studente poticati na “štrebanje” i pamćenje velikog broja nebitnih podataka očito koristi mnogima.

Naše obrazovanje ne stvara aktivne građane. Često se govori kako su nam studenti pasivni i nije ih briga ni za što, a upravo bi oni trebali biti ti koji će zahtijevati promjene na bolje. Vidljivo je da studenti, a i ostatak građana, smatraju da ne mogu promijeniti ništa. Zato mladi ne izlaze na izbore u velikom broju, a prosvjedi ili zahtjevi za promjenama čine im se uzaludnima. Mnogi ne znaju za postojanje pravobranitelja. Ti isti studenti sutra će biti ljudi koji će trpjeti utjecaj politike bez primisli o ikakvim promjenama jer neće znati kako te promjene ostvariti. Ne poticati na kreativnost i inovativnost i ne učiti mlade o pravima koje imaju i načinima na koje mogu nešto promijeniti, svakako je provjeren recept za održavanje pasivnoga i pokornog građanstva.