Prevencijom radikalizacije kroz obrazovanje u borbu protiv terorizma

Tisuće tajnih agenata diljem Europske unije godinama sudjeluje u praćenju potencijalnih terorista, posebno osoba koje su putovale na Bliski istok ili su javno promovirale radikalne ideje. Ipak, unatoč svim sigurnosnim mjerama, više osoba počinilo je teroristička djela u Parizu, a planirale su još neke napade u Bruxellesu i drugim europskim gradovima – borba se time još jednom preselila na europsko tlo čime Unija ulazi u novo doba. EU će se još jednom morati izboriti za prostor visokih ljudskih prava, potvrđujući da će poštivati potpisane konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i da neće, pritisnuta pojedinim zemljama članicama, pretvoriti Europu u zaljev Guntanamo.

Borba protiv terorizma nije samo pitanje sigurnosne politike Unije ili pojedine zemlje članice, već je najbolji put djelovanje u srce problema: prevencija radikalizacije kroz zaustavljanje uključivanja osoba u nasilne ili terorističke aktivnosti ili uvjeravanje da se odreknu takvih ideja ili metoda. Europska komisija je 9. rujna 2011. godine službeno pokrenula Mrežu za povećanje svjesnosti o radikalizaciji (Radicalisation Awareness Network), usmjerenu praktičarima koji žele razmjenjivati iskustva u području prevencije radikalizacije. Pažnja se usredotočuje i na zaštitu muslimanskih manjina i dijelova grada gdje žive - kako se nasilje ne bi preusmjerilo prema njima i tako se u krugu nasilja rađalo novo nasilje - a prvo mjesto gdje prevencija počinje je sustav obrazovanja. Zaposlenici u obrazovanju suočeni su s ekstremnim idejama i ponašanjima mladih; već u svojim razredima, kako to govori Manifest za obrazovanje Europske komisije, vide izvor takvog ponašanja – učenici govore o osjećaju nepravde (osobne, obiteljske ili kolektivne, kao pripadnika pojedine vjerske ili etničke skupine), grupnog pritiska, nepravedne patnje, o čemu nastavno osoblje mora razgovarati s mladima. Izbjegavanje razgovora nastavnika i učenika o osjetljivim ili “zabranjenim” temama, čemu je pridonijelo i njegovanje sustava lišenog vrednota, s naglaskom na vještine i praktična znanja, izbjegavajući definiranje, prepoznavanje i razlikovanje dobra od zla, dovelo je do izoliranja obrazovanja od odgoja i definiranje obrazovanja kao isključivog prostora pripreme mladih za tržište rada.

Zato psihijatri daju dobru dijagnozu: umjesto o terorizmu koji je brutalan čin, oni govore o strahu i kulturi smrti, a većina strahova ima korijen u strahu od smrti. Blizak mu je strah od boli i bolesti, kaosa, bezobličnosti i ništavila, govore psihijatri, definitivno nas podsjećajući da kaos, bol i ništavilo pripadaju kulturi smrti kojima pripadaju i osobe sklone nasilnim aktivnostima. Kolektivno nasilje terorističkih skupina prema državi ili političkim grupama ima svoje korijene u želji za smrti - samoubojstvu. Emil Durkheim u radu “Samoubojstvo” opisao je nekoliko vrsta samoubojstava – ljude koji su izgubili interes za društveni aspekt života ili nisu potpuno integrirani u društvo, one koji odluče umrijeti kao žrtve za ostatak skupine ili za ciljeve određene grupe, kada dolazi do dezintegracije kulture ili kod prevelike moralne regulacije koja pojedincima govori kako nemaju kontrolu nad svojim životom.

Alec Hargreaves ističe da i vlade snose veliku odgovornost – francuska javna politika i neadekvatnost vladinih napora da smanji diskriminaciju prema postkolonijalnim manjinama (koje u svakodnevnom diskursu zovu Arapi, muslimani ili crnci) hrani ljutnju koja pridonosi nasilnom ekstremizmu. Obrazovanje i druge javne politike, a ne samo sigurnosna i represivna politika, tako moraju odraditi svoj put istinske integracije manjina kako bi Europa opet preuzela vodeće mjesto.

Nedjeljko Marković diplomirani je socijalni radnik i predsjednik udruge Pragma.