Informiranost i proaktivnost - gdje su nestala studentska ‘oružja’?

Ne znam tko u ovakvoj situaciji može zaštititi mene kao studenta i građanina ove države jer vjerujem da u svemu ovom valjda imam neka prava - piše zbunjeni student u pismu koje mi je, kao predstavniku medija, nedavno proslijedio nakon što ga je, kako kaže, “poslao svim nadležnim institucijama”. Čitajući njegov pisani prigovor, tražim suvisli argument – ne nalazim ga, kao niti smisao toga teksta uopće.

Sretna jer nisam jedna od njih, razmišljam o izrazima lica ljudi u “nadležnim institucijama” dok će čitati žalbu studenta na njemu nerazumljiv sustav, vjerojatno samo zato što nije pročitao pravila do kojih je danas jednako lako doći kao do Facebooka – jednim klikom. Budući da mi niti nakon više uzastopnih čitanja kolegine žalbe nije postalo jasno što njemu točno nije jasno, odlučila sam ostaviti objašnjenja “odgovornima”, a njemu sam rekla da mi javi ishod situacije.

Kada se susretnu s “velikim” problemima na fakultetu, koji ponekad (ne) postoje, studenti nerijetko šalju upite onima za koje su negdje čuli da znaju odgovore. Rješenja velikih problema sa sobom nose veliku odgovornost pa se mnogi vjerojatno ne usude sami bilo što poduzeti. I to je u redu – prije dolaska na fakultet, većini je najveća samostalna odluka koja se ticala obrazovanja bila ona o boji pernice, a zatim, nakon srednje škole, odabir fakulteta.

Međutim, s “problemima” poput manjka informacija o literaturi za kolokvij ili prijavi na međunarodnu razmjenu, studentima se jednako teško nositi kao s onima većima koji zahtijevaju primjerice proučavanje deset različitih zakonskih spisa. Sve bi bilo u redu da neinformiranost za sobom ne ostavlja posljedice.

Osim što redovno propuštaju prilike za stipendije i odlaske na studij u inozemstvo, studentima se često dogodi da za zaslužena dva ECTS boda ne dobiju niti jedan, ne znajući da se imaju pravo na to žaliti. Nakon tako neslavnog jutra na fakultetu, odu dijeliti letke za pet kuna po satu, i to proglase produktivnim dijelom dana. Zarade za doručak, ručak i večeru u menzi. Onda im teta u menzi priopći da su potrošili raspoloživ iznos s iksice pa su prisiljeni potrošiti sav novac zarađen taj dan na jedan pileći batak, zelenu salatu i loš kolač. Dan poslije od prijatelja doznaju da je potrebno predati potvrdu o mjestu stanovanja kako bi se ostvarilo pravo na veće popuste u menzama. Prijatelj je doznao od prijatelja, a prijatelj prijatelja od prijatelja koji je u Studentskom zboru.

Mnogi će reći da su studenti nezainteresirani za rješavanje problema, no zar bi se, da je baš tako, slale žalbe na poslodavce studentskom pravobranitelju? Zar bi se na društvenim mrežama vodile rasprave o studentskim referadama, starim lazanjama u menzi i lošem stanju u državi?

A opet, prosvjedi mladih ljudi kakvi su do prije nekoliko desetljeća bili gotovo uobičajeni, danas su nezamislivi. Je li problem u papirologiji koju je potrebno proučiti prije pokušaja promjene postojećeg stanja ili o manjku motivacije za “akciju” bilo koje vrste? Može li se sva pasiva pripisati kraju 20. stoljeća tijekom kojega je generacija tih mladih ljudi odrastala?

Karakteristike koje obilježavaju rođene između ‘80-ih i ‘90-ih godina prošloga stoljeća stručnjaci koji su ih prepoznali shvaćaju ozbiljno; objedinili su ih u sintagmi “izgubljene generacije”, poznate još kao generacija Y. Za mlade koji joj pripadaju kažu da su pasivni, lijeni i sebični. Ako je neinformiranost rezultat pasivnosti, odlučujući čimbenik moglo bi biti upravo vrijeme u kojemu su današnji studenti rođeni. Pasivni su, možda, i zahvaljujući stanju u državi te odgoju koji ih, već tradicionalno, uči da ga je nemoguće promijeniti. Onda je jednako nemoguće promijeniti dijelove sustava, razmišljaju, pa odustaju od pokušaja borbe za višu ocjenu, svježu hranu i pravedne uvjete rada.

Prema istraživanju “Projekt Bolonja”, u Zagrebu 71,2 posto studenata smatra da nemaju utjecaja na donošenje odluka koje se tiču izvedbe i organizacije studija koji polaze. Statistika potvrđuje ranije iznesene prepostavke – manjak poduzetnosti je rezultat manjka vjere u mogućnost promjene na bolje.

Taj “pesimizam” onda utječe i na ono na što ne bi trebao, pa studenti “preskaču” i prikupljanje osnovnih informacija koje bi im mogle olakšati argumentaciju u slučaju povrede njihovih prava. Rezultati spomenutog istraživanja pokazuju da samo pet posto studenata zna koliko sati opterećenja donosi jedan ECTS bod, a 85 posto studenata smatra kako na njihovu fakultetu nema točno određenog termina za održavanje kolokvija iako na većini kolegija svih fakulteta 40 posto studenata može položiti ispit putem kolokvija.

Ipak, ne može se reći da među studentskom populacijom vlada opća nezainteresiranost, što su mnogi skloni tako tumačiti. Studenti nisu glupi nego, nažalost, pesimistični (prema želji čitaj: realni).