Voajerstvom protiv surove svakodnevice

Tko, kada, zašto i kako jede, spava, puši ili ide na WC nisu pitanja koja bi u normalnom svijetu zabrinjavala širu javnost. No kada se u priču uključi nešto više od 60 kamera, zatvoreni prostor i skupina raznolikih ljudi, sve odjednom postaje zanimljivije. Nastaje recept za zatupljivanje javnosti krajnje nevažnim stvarima danas poznatima kao - Big Brother. Koja je tajna ovaj koncept učinila uspješnim i zašto mnoge obitelji svakodnevno prate ovakve gluposti upakirane u šareni papir medija pod maskom zabave za cijelu obitelj?

Publika svih vrsta medija s područja bivše Jugoslavije (osim Slovenije), u posljednja je dva mjeseca postala glavnom metom vijesti iz Srbije, točnije, iz kuće Velikog Brata. No sama činjenica da je publika ponovno izvrgnuta još jednom reality showu i nije toliko zapanjujuća koliko ona da su upravo vijesti o njima gledanije/slušanije/čitanije od onih o najvećoj migrantskoj krizi u Europi od Drugog svjetskog rata ili pak predizbornoj kampanji koja se zahuktava i hladi proporcionalno s ljubavnim dvojbama stanovnika kuće u beogradskom Koštunjaku. Zašto Zorica ponovno plače, tko je ovaj put zaveo Ervina i zašto je Steffani izašla iz kuće – pitanja su to koja su zaintrigirala javnost nemjerljivo više od toga da samo četvrtina hrvatskih srednjoškolaca zna tko je predsjednik Vlade. Jesmo li kao narod postali prezasićeni negativnim vijestima za koje mislimo da na njih ne možemo utjecati ili je pak zabava postala važnijom od rješavanja problema koji izravno utječu na našu budućnost?

Odgovor na ovo i sva slična pitanja možemo pokušati pronaći upravo u kući Velikog Brata. Zamislimo li stanare, čiji broj pada i raste poput broja nezaposlenih, kao eksperimentalnu skupinu u nekom sociološkom istraživanju, došli bismo do zaključka kako krilatica “kruha i igara” i dalje ne gubi svoj sjaj. Nezaposlenost, nepismenost, recesija te mnoge druge brige brzo padaju u zaborav kada u nešto više od 100 četvornih metara zatvorimo dvadesetak ljudi upitne prošlosti i još upitnije budućnosti. Posebno uveseljava to da je pustolovina tek na pola puta, što bi značilo da će naslovi poput “Vruće minute u sobi Velikog Brata” još dva mjeseca svakodnevno unositi koliko nemir toliko i ekstazu u sve domove u regiji.

“Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote...”

No kada pobjednik nakon 100 dana izolacije napokon zakorači u slobodu s nešto debljim novčanikom, živopisni stanari kuće Velikog Brata past će u zaborav. S druge strane, ona ista publika, koja je neumorno pratila njihovo putovanje, probudit će se u istom svijetu s istim problemima, ali s nešto manjim iznosom na bankovnom računu, postavljajući si poznato pitanje: “Što je meni ovo trebalo?”.

Nisam primijetila ni da su se hrvatski mediji pretrgli u kritici najnovijeg “Big Brothera”, čista “kamilica”. Očito je da “šaputanja” na jastuku’ podižu i nakladu i profit. Tko mari za estetiku!