Kako sam postala ‘globalna’ urednica

Global je, zapravo, otkrio moj tata. Prije nešto više od godinu dana kada je, čekajući da ja završim s upisom na fakultet, prolistao drugi broj tih novina, ustanovio je da “nije loše, to pišu ovi s tvog faksa.” Zgrabila sam i ja tada jedan primjerak izlazeći iz fakultetske zgrade i pomislila: “Ajde, ako ništa, barem ću imati što čitati na putu do Zadra”.

Kao brucošica novinarstva javila sam se u inbox Globala i oni su mi vrlo brzo odgovorili. Moguće je da im je nedostajalo radne snage pa su sretno primili i moju ruku da zajedno s njima drži “globalno” pero. Sramežljivo sam se popela do petog kata i duboko udahnula prije no što sam pokucala i ušla u redakciju. Unutra je nekoliko ljudi nešto radilo, nisu bili sigurni tko sam i zašto sam uopće gore, dok se nisam oglasila s glupim: “Ej, ovaj... ja sam došla, mislim... ja sam se javila, rekli su mi da i ja mogu pisati...”

Nisam bila sigurna kako se točno naglašava ime urednice Matine Tenžere pa ga nisam htjela izgovarati na glas. Ali i samo ispuštanje glasa je pomoglo. Uskoro sam dobila svoj prvi zadatak na koji sam, čini mi se, potrošila i najviše vremena nego za bilo koji drugi. Kad radiš nešto što voliš, onda želiš da to ispadne kako treba. Sjećam se da sam do samog izlaska tog broja strepjela hoće li moj tekst biti objavljen. Čim sam se dokopala jednog primjerka, prolistala sam nekoliko stranica i ugledala svoje ime i prezime iznad teksta o Erasmus studentima.

Ono što mi je Global u godini dana donio svakako je iskustvo. Zadovoljstvo. Veselje. Sreća. Večera na Akademskoj donatorskoj večeri. “Ta hrana nije za nas, Silvija...”, promrmljala je kolegica Jelena i ipak otišla za mnom. “Pa tko bi trebao pojesti sve to?”, dobacila sam joj.

Brojna poznanstva također su bitna komponenta u novinarstvu, a Global mi je donio i to. Povezanost s ljudima donosi osjećaj pripadanja grupi kojoj želim pripadati. Nije novinarstvo u Globalu samo lijepo i krasno bez puno muke. Bilo je tu i stresa. Srama, neugodnosti i straha. Ni problemi s crijevima prije razgovora s važnim ljudima nisu izostali. Promašeni tekstovi, nedostupni sugovornici, stalno prepravljanje tekstova i živciranje zbog nedostatka inspiracije. No kada se na kraju dana izvučete iz svega toga, ponosni ste na sebe. Baš lijep osjećaj. U globalu, to je taj osjećaj koji meni daje pisanje za Global. Osjećaj ispunjenja.

Od ove sam godine i urednica jedne Globalove rubrike. Za mene je to samo dokaz da se isplati raditi ono što voliš, rekla bih, čak i pod cijenu neuspjeha. Ništa nije promašeno ako je to ono što želite, koliko god da vam drugi tupili da od toga nema a) kruha b) novca c) života d) sreće...