At abo. Omnihit et invenis qui

Mnogi ljudi kažu da je polazak na fakultet novo poglavlje u životu. Dok ovo pišem, ostalo mi je točno 10 dana do tog poglavlja. No prije tog novog, moram dovršiti, i napisati još ponešto o starom.

Malo ljudi ima tu sreću da zna čime se u budućnosti žele baviti. Ja sam jedan od njih. Priča kreće početkom prošle godine kada sam sa “starcima” podijelio svoj interes za Arhitektonski fakultet. Oni su me u tome podržali te smo brzo poduzeli potrebne korake kako bih počeo s pripremama za prijamni.

Od proljeća prošle godine, svako bih subotnje prijepodne provodio crtajući na pripremama u zgradi fakulteta. Svaki put kada bih se našao pred staklenim vratima, zamišljao sam da tamo studiram te bih u predvorje ušetao kao kakav Le Corbusier.

Uostalom, i on je jednom bio brucoš! Znao sam da to želim i da to mogu, i to mi je bilo dovoljno. Uskoro sam se upoznao s fakultetom, vidio njegove ljude te shvatio kako sve to “diše”. Već sam se mogao zamisliti kako raščupane kose, s golemim podočnjacima, žurnim korakom prolazim hodnikom s kavom u jednoj, a crtežima i skriptama u drugoj ruci. Nisam ni stigao reći “faks”, a već je došlo vrijeme za prijamne ispite.

Najstresniji dan u životu. Ikad. Ako je ovako prije svakog ispita, onda sam nadrapao. Nije ti baš svejedno kad shvatiš da ti taj dan može odlučiti o tome što ćeš studirati idućih nekoliko godina. Ukratko bih ga opisao kao 24 sata znojenja, probavnih smetnji, negativnih misli i panike, ali uspio sam.

Kako bi Zdravko Mamić rekao, prošao sam taj prijemni kao “plitak potok” i uz dobro napisanu maturu upao. Nadam se da čitatelji ovu usporedbu neće shvatiti kao hvalisanje. Naime, prijavio sam i Arhitektonski fakultet u Splitu na čiji sam prijamni išao samo dan nakon zagrebačkog. A “dolje” druga priča. Taj dan opisao bih jednom riječju, a to je “pomalo”. Atmosfera totalno suprotna. Dok su u Zagrebu vladali stres i nervoza, ovdje opuštenost. Pošto sam upao na oba fakulteta, imao sam taj privilegij birati. Možda bih čak i izabrao Split kako bih se malo osamostalio, ali shvatio sam kako bi živjeti sam značilo da moram kuhati, prati, pospremati, peglati… Meni kao gotovanu to je teško prihvatljivo. Ima vremena da naučim sve to.

Neki bi se možda prepali tih opisa tipičnih studenata arhitekture koje možemo naći na internetu ili npr. u vodiču za njene brucoše, ali ja sam spreman to prihvatiti. Već sam odavno shvatio da se definicija “studentskog života” na ovaj fakultet ne može primijeniti. Možda se neću moći svake subote opuštati u popularnom (barem kako sam čuo) Krivom Putu ili raskopčati košulju u Team Clubu koji je preko puta fakulteta (pomalo ironično), ali sve će se to na kraju isplatiti. Spreman sam uložiti puno vremena i truda u to, jer to je ono što me zanima. Spreman sam na gomilu neprospavanih noći, prolivenih kava po crtežima i materijalima, porezotina skalpelom… Spreman sam čak i na fakultetsku menzu za koju sam čuo da baš nije ko u Westinu. Nadam se da gospođe koje tamo rade neće čitati ovo, ili ako hoće, da mi neće zamjeriti.

Čuo sam od starijih kolega i da ima nekoliko profesora s kojima je teško izaći na kraj, ali kakav bi to bio fakultet da takvih nema.

Nadam se da ću se odmah u početku okružiti ljudima s kojima dijelim zajedničke interese. Volio bih pronaći prijatelje s kojima ću dijeliti iskustva u idućih nekoliko godina, te da ta prijateljstva opstanu i nakon završetka fakulteta. Očekujem mnogo ludih provoda iz kojih će proizaći lijepe uspomene koje su, na kraju krajeva, najvažnije.

Ljeto je prošlo brže nego ikad. Ljudi kažu “joj, ovo ti je najduže ljeto, uživaj”. Možda vremenski gledano jest, ali nitko nema taj osjećaj.

Listopad je stigao.

Trenutačno se nakon burnih ljetnih noći pokušavam vratiti u normalu i ponovno se “ufurati” u crtanje i ostale zadatke.

Pitaju me čemu se najviše veselim, a ja im odgovaram: Veselim se svemu, veselim se tom, već spomenutom, novom poglavlju u svom životu, ma kako teško ono bilo.