Hey, acebook, what’s on YOUR mind?

Javlja mi se prijateljica i ima prilično uznemirujuće (?) vijesti. Nevidljiva i nadasve moćna ruka Facebooka privremeno joj je onesposobila profil. U kratkom objašnjenju koje je dobila stoji kako moraju utvrditi njezin identitet, odnosno, stoji li ona osobno iza svog profila ili joj je pak profil kidnapirala neka njezina lažna inačica. Moja prva pomisao na novonastalu situaciju bila je – wow, kakva je to sloboda!

S druge je strane prijateljica bila prilično uznemirena time da ne može doći do velikog broja ljudi. Napomenula mi je i kako je neizmjerno zanima što se događa u viralnom svijetu, te kako sigurno mnogo propušta.

I dok mi je opisivala kakav “pakao” izolacije prolazi, zaplela sam se u razmišljanju o svim mogućim blagodatima takve situacije.

Što je bilo prije Facebooka? Pamtimo li uopće ta vremena? Što smo radili kada nismo bili na Fejsu? I nije mi dugo trebalo da se prisjetim. Za početak, sjedili smo na kavama, klupicama ispred škole i u pravom smislu provodili vrijeme jedni s drugima. Je-dni s dru-gi-ma.

Tako je, nitko nije nervozno pogledavao na mobitel, nitko nije predlagao selfije za Fejs i check-inao svaki svoj (i tuđi) korak. Doduše, nije bilo ni raznoraznih Vibera i WhatsAppa, bili smo “osuđeni” na, tada još prilično skupe SMS-ove. Čak smo se, nakon škole, zivkali fiksnim telefonima, onim spravama na koje vas danas zovu samo anketari i prodavači životnih i inih osiguranja. Vi ga vjerojatno koristite kako biste nazvali baku, naravno, pod uvjetom da i baka nije otkrila Fejs.

Kako bilo, u eri prije Facebooka vrijeme je sporije teklo. Bili smo fokusirani na ovdje i sada, kad smo pili kavu, fakat smo pili kavu, a kad smo bili u školi, gluposti smo radili na pravim, fizičkim hodnicima i u pravim, fizičkim učionicama.

Facebook nam je u život samo banuo, a mi smo ga, iz nepoznatog razloga, prigrlili kao ništa do tada, prebacivši svoje “ovdje i sada” u crne rupe virtualnih bespuća. Navikavanje na novo čudo interneta mjerilo se u treptajima oka i vrlo, vrlo brzo našli smo se u situaciji da nam je postao produžena ruka. Ma vraga, bolje produžena moždana vijuga. Facebook je jednostavno postao – način razmišljanja. Razmišljaš u statusima, fotkaš kako bi objavio, putuješ kako bi urbi et orbi objavio gdje si...

Kad je prijateljica rekla da joj je onemogućen pristup profilu, osjetila sam nevjerojatnu dozu – ljubomore. Sama se nikad ne bih isključila s Facebooka, u prvom redu jer me posao veže uz njega. Ali kad bi to Facebook učinio za mene, ne bih se mnogo bunila, dapače, bila bih mu neizmjerno zahvalna na predahu koji mi je pružio. Predahu od iritantno preumreženog društva.

Fejsbuče, isključi me, molim te!