Jednaki u smrti, ne i u vijestima

Zadatak je novinara i urednika donijeti odluku koji će dijelovi stvarnosti ući u medije. Postoje brojne znanstvene studije i teorije koje se bave novinarskim izborom vijesti. Koja vijest treba ući u medije? Koji događaji zaslužuju postati javni? Tko ili što sve utječe na odabir vijesti? Ta su pitanja stara koliko i sama novinarska struka i vječiti su izvor rasprava i dvojbi. Nedavni tragični događaji, rušenje zrakoplova Germanwingsa i pokolj studenata u Keniji, naveli su nas da si ponovno, glasnije nego prije, postavimo ta pitanja.

U obje je tragedije stradao približno jednak broj ljudi, u oba slučaja netko si je drsko uzeo za pravo okončati tuđi život. Ipak, ovi događaji nisu ni približno jednako popraćeni u svjetskim medijima. U slučaju Germanwingsa u roku 24 sata znali smo najsitnije detalje u vezi s nesrećom, dok se za teroristički napad u Keniji nije moglo naći dovoljno informacija. Mediji su bili toliko detaljni u izvještavanju o padu zrakoplova da smo ubrzo mogli čitati i dirljive biografije o poginulima. O tragediji u Keniji znalo se samo toliko da su stradali “studenti”. Kontrast u izvještavanju bio je dodatno vidljiv zbog činjenice da su se obje tragedije dogodile u razmaku od deset dana.

Slična je usporedba povučena s napadom na ured francuskoga satiričnog lista Charlie Hebdo. Zbog 12 ubijenih novinara dva milijuna Parižana pohrlila su na ulice, svijet i njegovi vođe prosvjedovali su. Takve reakcije su razumljive, ali zar ne bi ubojstvo 147 studenata trebalo izazvati jednak ili barem sličan angažman svjetske javnosti?

Mnogi su zato izvještaje o ovim događajima iskoristili kao priliku za kritiku medija. Ljudski život studenta iz Kenije vrijedi jednako kao život novinara iz Pariza, ljutito su komentirali korisnici društvenih mreža. Jesu li, zapostavivši tu vijest, mediji oduzeli studentima iz Kenije vrijednost njihovih života? Jesu li umanjili njihovu važnost? Odgovor na to pitanje bit će potvrdan ako mislite da količina pojavljivanja u medijima nekome uopće može oduzeti ili dati vrijednost života. Ono što je zapravo oduzeto jest pravo tragedije u Keniji da bude dio naše stvarnosti. Zašto tragedija u Keniji nije smatrana dovoljno vrijednom da bude dio slike svijeta koju nam donose mediji?

Da bismo odgovorili na to pitanje vratimo se na trenutak na kriterije odabira vijesti. Još 1965. Johan Galtung i Marie Holmboe Ruge definirali su 12 kriterija za odabir vijesti. U kontekstu nedavnih događaja dva kriterija se posebno ističu. Prvi kriteriji je odnos prema elitnim nacijama, odnosno pretpostavka da događaji u kojima sudjeluju moćne i važne nacije imaju osobito visoku vrijednost kao vijest. Drugi kriteriji je faktor iznenađenja - što je neki događaj neočekivaniji, to su veći izgledi da će postati vijest. I dok nemamo problem s ovim kriterijima kad su u pitanju ekonomske ili političke teme, u slučaju tragedija čini se okrutno uopće pomisliti na njih.

Zar nacionalnost žrtve ili način smrti trebaju igrati ulogu u odabiru vijesti? Nikako. Ipak, kriteriji postoje i vrijeme je da se suočimo s činjenicom: mi smo za njih zaslužni. Mi smo ti čiji “klikovi” i “pogledi” također odlučuju kojim će se temama mediji posvetiti. Ovo nipošto ne oslobađa medij odgovornosti da se trudi jednako pokriti događaje slične važnosti. Ali ni mi nismo tako nevini. Zato se prestanimo čuditi kako je moguće da mediji više pišu o poginulima u Europi nego u npr. Africi. Moguće je! A moguće jer je svijet, nažalost, sagrađen na nizu ekonomskih, društvenih i inih nejednakosti. Mediji su samo jedno od mjesta na kojima se ta nejednakost očituje.

Na svu sreću, svijet medija drastično se promijenio od šezdesetih, kad su Galtung i Ruge sastavili spomenute kriterije. Više ne moramo čekati da vijest dođe do nas, niti smo ograničeni na mali broj izvora. Sami možemo doći do vijesti - kad želimo, gdje želimo.

Zato pravo pitanje glasi: kakvi su naši vlastiti kriteriji za odabir vijesti? Jesmo li u potrazi za trenutnim užitkom, senzacionalizmom... ili želimo konzumirati vijesti koje nas tjeraju da aktivno promišljamo i reagiramo na svijet u kojem živimo?

Lekciju o potonjem dao nam je performans zagrebačkih studenata kojim su obilježili pogibiju svojih kenijskih kolega. Podsjetili su nas da sposobnost suosjećanja s ljudskom patnjom ne treba poznavati geografske ili kulturne granice.

Odgovornost za uravnoteženu medijsku pokrivenost leži na medijima, ali i publici. Birajmo i preispitujmo vijesti na koje ćemo potrošiti vrijeme. Dugujemo to sebi samima, ali i onima koji tu priliku više nemaju.