Kome da damo svoje autoceste

San o povezivanju unutrašnjosti Hrvatske, Hrvatskog primorja i Dalmacije oduvijek je bio nešto više od pukog logističkog projekta s jakom financijskom računicom. Taj je ideal zapravo inkorporirao san o nacionalnom jedinstvu. Kako opravdati takav projekt pred hladnim licima iz kontrolinga koja ne mare odveć za domoljublje?

Sukob sindikata, građana i Vlade o sudbini autocesta zato valja promotriti ponajprije iz financijske perspektive: bez nje, ostajemo na emocionalnim argumentima, a oni neće spasiti radna mjesta ni kreditni rejting. Analitičar Mate Kosor prošle je godine upozorio na manjkavosti u odlučivanju Vlade, resornog Ministarstva i uprava poduzeća kojima su autoceste povjerene te na ozbiljne pogreške u skupo plaćenim konzultantskim izvješćima. Mihaela Grubišić-Šeba s Ekonomskog instituta dodaje da „hrvatski problem nije javni dug hrvatskih operatera autocesta nego visina javnog duga, odnosno kontinuirani proračunski deficit.“ HAC i ARZ do 2017., kada na naplatu dolazi posljednja velika rata duga, trebaju pokriti oko četiri milijarde eura, ali zaduživanje na europskom tržištu trenutačno je razmjerno jeftino, a poslije toga izvjesno je ostvarivanje značajne dobiti. U slučaju monetizacije, povoljni učinci bili bi kratkotrajni, a unijeli bi se novi rizici, kao što je aktiviranje garancije o visini prometa. Vladi je monetizacija lijek za smanjenje proračunskog deficita, ali time se smanjuju i izvjesni budući priljevi u proračun. Emisija obveznica se ne spominje – vjerujem, ponajprije zato što bi to značilo da Vlada, a ne koncesionar, mora zasukati rukave i upustiti se u temeljito restrukturiranje.

Nedavno su iz Vlade najavili mogućnost IPO-a za HAC-ONC koji bi, uz pomoć domaćih mirovinskih fondova, trebao prikupiti oko 1,2 milijarde eura. Priprema tog procesa trajala bi i do godinu dana, a iznos ne bi bio dovoljan za pokriće svih obveza te bi se ostatak morao refinancirati. Poučeni padom domaćeg entuzijazma u IPO zbog nepovoljnih iskustava dijela građana, uzrokovanih ponajprije manjkom financijskog obrazovanja, upitno je hoće li se dosegnuti željena svota. Takva nagla promjena odražava manjak strategije u upravljanju ne samo autocestama nego državnom imovinom u cjelini.