Što ne valja s visokim obrazovanjem?

Nakon višegodišnjeg iskustva u provedbi bolonjskog procesa svima je jasno da dosta toga treba popraviti. Potreba revizije novog načina studiranja prepoznata je i u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije te definirana kao zaseban cilj. Što sve ne valja s našim visokim obrazovanjem, odnosno načinom njegova provođenja?

Osnovne su pogreške vezane uz sam početak bolonjskog procesa, kada su stari četverogodišnji studiji izjednačeni s novim magistarskim studijima. Time smo izigrali osnovnu ideju bolonje, a to je bilo skraćivanje vremena studiranja i omogućavanje mladima da se što prije uključe u tržište rada. S druge smo strane time u većini slučajeva, rekao bih, izgubili istraživačku komponentu studiranja koja je prije bila sadržana u starim magistarskim, poslijediplomskim studijima, koji su sada nestali.

Da smo studije zamislili tako da se nakon tri godine studiranja dobije struka s kojom se može zaposliti, sigurno bi se dobar dio prvostupnika i zaposlio, pa ne bi nepotrebno opterećivali diplomske studije koji bi onda mogli biti jače istraživački usmjereni. Sada gotovo svi upisuju diplomske studije, za što treba više nastavnika, više prostora i više opreme. Pritom se često čuje da su diplomski studiji lakši od preddiplomskih i da opterećenje jednog ECTS boda nije isto na obje razine studiranja.

Zašto je tako može se razumjeti ako se pogleda što se radilo kada su novi studijski programi uvođeni. Tada je bilo nejasno tko će i kako financirati diplomske studije i mnogi su fakulteti, u strahu od gubitka radnih mjesta, za svoje nastavnike osiguravali nastavu i normu sati na preddiplomskom studiju, time ga nepotrebno opterećujući, a da nisu ozbiljno osmislili kompetencije i vrstu završnosti koju će studenti tim studijem dobiti. Bilo je, osim toga, razmišljanja i o tome da studentima ne treba dati završnost s trogodišnjim studijem, jer se nikakva završnost – prema mnogim mišljenjima – za tri godine i ne može steći. Tako osmišljeni studiji namjerno nisu prvostupnicima omogućavali da se zaposle.

Uza sve to, postoji i treći razlog zašto su studiji takvi kakvi jesu, a on je više psihološke nego stručne naravi. Rijetko je koji nastavnik spreman priznati da je njegov predmet manje važan ili možda čak i nevažan za buduće stručnjake, pa će se na svaki način boriti za veću satnicu u programu.

Što bi, dakle, trebalo napraviti da se stvari poprave? Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nalaže da se formiraju sektorska vijeća sastavljena od različitih dionika obrazovnog sustava, uključujući i potencijalne poslodavce, za pojedina obrazovna područja, koja će definirati standarde pojedinih zanimanja i kompetencije koje se za ta zanimanja traže. Primjerice, koje kompetencije treba imati novinar općenito, a koje novinar koji radi u određenoj vrsti medija. Prema tim kompetencijama određuje se stupanj obrazovanja potreban za to zanimanje. Nakon toga bi se, kad je riječ o zanimanjima koja zahtijevaju visokoškolsko obrazovanje, trebali kreirati studijski programi koji će jamčiti stjecanje tih kompetencija. Programi se pak kreiraju tako da se nastavnici na studiju dogovore o ukupnim kompetencijama koje se stječu na preddiplomskoj, odnosno diplomskoj razini. Potom se kreira program, odnosno predmeti koji svojim ishodima učenja jamče stjecanje tih ukupnih kompetencija.

Kada bi se taj posao napravio kako treba, siguran sam da bi se pokazalo da su naši sadašnji programi opterećeni nepotrebnim sadržajima i da često ne nude one potrebne.

Međutim, da bi programi postali svrhoviti, potrebno je učiniti još jedan korak. Treba jasno razlučiti koji su studiji stručni, a koji sveučilišni/istraživački. Danas su neki naši sveučilišni studiji opterećeni velikim upisnim kvotama, dok se završeni studenti tih studija zapošljavaju na mjestima koja čak i u vlastitoj struci zahtijevaju samo stručna znanja. Siguran sam da bi se mnogi, pogotovo u društvenim strukama, mogli obrazovati za buduća zanimanja na stručnim studijima, možda s ponekim sveučilišnim predmetom. Time bismo rasteretili sveučilišne studije i omogućili im veću kvalitetu. Preduvjet tome bi bila kvalitetna veleučilišta, ali i angažman poslodavaca koji bi studentima stručnih (a i sveučilišnih) studija trebali omogućiti praksu kako bi se realizirao još jedan od ciljeva Strategije: učenje na radnome mjestu. Samo tako studenti mogu steći potrebne kompetencije.

Razumljivo je da neki studiji, poput medicine, moraju biti integrirani, ali većini to nije nužno. Time se, među ostalim, sprečava i interdisciplinarnost, ili čak multidisciplinarnost. Bolonja omogućava studentu da nakon jednog preddiplomskog studija upiše neki drugi diplomski studij i time stekne mnogo šire kompetencije. Obrazovanje za samo jednu struku danas može biti ozbiljan hendikep jer je malo vjerojatno da će itko u budućnosti raditi samo u jednoj struci. Stjecanje širih kompetencija omogućava i veću prilagodbu budućim izazovima tržišta rada, a ne može škoditi niti osnovnoj svrhi obrazovanja – izgradnji vlastite osobnosti. (Autor je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu)