Kome da damo autoceste

San o povezivanju unutrašnjosti Hrvatske, Hrvatskog primorja i Dalmacije, oduvijek je bio nešto više od pukog logističkog projekta s jakom financijskom računicom. Taj je ideal zapravo inkorporirao san o nacionalnom jedinstvu. Kako opravdati takav projekt pred hladnim licima iz kontrolinga koja ne mare odveć za domoljublje?

Nedavni sukob sindikata, građana i Vlade o sudbini autocesta zato valja sagledati ponajprije iz financijske perspektive. Ako izgubimo tu perspektivu, ostajemo na emocionalnim argumentima, a oni neće spasiti radna mjesta ni kreditni rejting. Analitičar Mate Kosor prošle je godine upozorio na manjkavosti u odlučivanju Vlade, resornog ministarstva i uprava poduzeća kojima su autoceste povjerene, uz napomenu da postoje ozbiljne pogreške i u konzultantskim izvješćima.

Mihaela Grubišić-Šeba s Ekonomskog instituta navodi da „hrvatski problem nije javni dug hrvatskih operatera autocesta nego visina javnog duga, odnosno kontinuirani proračunski deficit.“

Iako u sljedećih nekoliko godina HAC i ARZ trebaju pokriti znatne dospjele kreditne obveze, zaduživanje na europskom tržištu trenutačno je razmjerno jeftino, a zadnja velika rata dospijeva 2017. - nakon toga je izvjesno ostvarivanje značajne dobiti.

U slučaju monetizacije povoljni učinci bili bi kratkotrajni, a nakon toga bi bili prisutni brojni rizici, kao što je aktiviranje jamstva o visini prometa. Jasno, monetizacija bi znatno pomogla trenutnoj Vladi u smanjenju proračunskog deficita, no smanjili bi se i izvjesni budući priljevi u proračun. Olako se odreklo mogućnosti sekuritizacije, odnosno emisije obveznica, vjerujem, ponajprije zato što bi to značilo da Vlada, a ne koncesionar, mora zasukati rukave i upustiti se u temeljito restrukturiranje.

Premijer Milanović je o spornom dugu cestara svojedobno izjavio da ćemo „te četiri milijarde eura svi mi plaćati, idućih 25 godina, kroz cestarinu i kroz gorivo, ako odustanemo od monetizacije. Znači, platit ćemo najmanje još četiri milijarde eura kamata strancima“.

Što se mene tiče, ako mi dopustite da posudim milijardu sada i vratim dvije za 25 godina, uzet ću kredit odmah – to znači kamatnjak manji od tri posto. Veoma pristojno. Spomen o vraćanju kamata strancima vrlo je zanimljiv zato što je sam premijer uzeo kredit u banci u stranom vlasništvu: zar se kriteriji mijenjaju od dana do dana?

Na stranu situacijsku etiku: rješenje za autoceste nije u pukom izbjegavanju monetizacije nego u odlučnom restrukturiranju poslovanja dviju kompanija. A to više nije stvar financija nego isključivo – političke volje te sposobnoga i neovisnog menadžmenta.