Ljevica lijevo, a desnica desno

Moram priznati da nisam optimističan kad gledam današnju političku scenu u Hrvatskoj. Razočaranje dvjema najvećim strankama golemo je, ali građani i dalje vjeruju da je glasanje za manje liste bacanje glasova u bunar bez dna. Pa tako rezultat koalicija oko SDP-a i HDZ-a na izborima za Europski parlament prelazi 70 posto iako su baš te dvije stranke krive za većinu hrvatskih problema, od sukoba s ćirilicom do nezaposlenosti.

Nakon izbora za Europski parlament, nekoliko je stvari jasno. Prvo, mjehur oko sindikalne stranke Dragutina Lesara definitivno je blizu puknuća i jasno je da su “bivši SDP-ovci”, koji nemaju nikakve simpatije prema Milanoviću, našli svoju opciju u još jednom mjehuru, koji na prvi pogled ima i manje pokrića od Laburista, onom Mirele Holy.

Drugo, Nikica Gabrić koji predstavlja danas jedinu relevantnu liberalnu poziciju u Hrvatskoj (iako je svojedobno primao štafetu u uvjetima koji su bili 180 stupnjeva okrenuti od liberalizma) teško je poražen baš zbog toga što nije uspio pronaći svoju nišu među razočaranima. Oni koji su nekad glasali za SDP, sad su za ORaH, prije toga bili su za Laburiste, i ideje radikalnih rezova koje nudi Gabrić bliže su desnom centru europskih liberala. Na hrvatskom spektru nitko tko sebe vidi iole desnije od centra vjerojatno nikad ne bi glasao za “bivšeg skojevca” i upravo je to razlog zašto “politika centra” koju zastupa Gabrić nema prolaz u Hrvatskoj.

Treće i najvažnije, ovi su izbori i potvrdili ono što se moglo naslućivati već godinu dana, a to je da se već sad zna tko će biti sljedeći premijer. Bit će to tmurni čovjek Karamarko koji je najprije snažno povukao HDZ udesno, a baš pri stvaranju Saveza za Hrvatsku, opet ga je smjestio tamo gdje mu je mjesto – na desni centar. Nažalost, to istodobno ne znači da je Karamarko sposoban pružiti barem retorički nekoliko ekonomski desnijih stilskih figura nego se to još valjda određuje prema tomu što misliš o Brozu i Tuđmanu.

Tako od Karamarka nismo čuli ni da će smanjivati javnu upravu i javni sektor, niti da će ih povećavati. Nismo čuli hoće li sniziti poreze i pustiti poduzetnike da napokon prodišu ili će pokretati državne poslove. Nismo ni čuli hoće li HDZ ići u daljnje privatizacije, jer država je loš gospodar, ili će se HDZ protiviti “rasprodaji obiteljskog srebra”. Ne znamo ni hoće li HDZ biti za daljnje promjene Zakona o radu ili će biti za “dijalog sa socijalnim partnerima”. Ali zato znamo da su “sad na vlasti oni koji tu Hrvatsku nisu ni željeli i koji se još nisu odrekli svoje jugonostalgije”. Nažalost, kao i SDP-u 2011., vlast će im pasti u ruke i onda će nas zanimati samo jedna stvar. Ne tko će biti ministar gospodarstva nego koju će dužnost uzeti ministri iz HSP AS-a da bismo opet se malo igrali domoljuba i antifašista.

Vlada koju je sastavio Zoran Milanović na prijelazu iz 2011. u 2012. najveći je uspjeh imala u tomu što je opstala dosad. Nakon stalnih povisivanja poreza, liberalni HNS nekoliko se puta usprotivio daljnjim porezima i tako na mala vrata poručio svojim koalicijskim partnerima da ne može ići daljnja presija na poslodavce. Najveći neuspjeh vlasti bilo je fascinantno loše vođenje ekonomije države i fascinantno sramotna obrana ljudi koji su možebitno imali veze s ubojstvima sjekirama prije 30 godina.

Medijskim manipulacijama i pritiscima na pravosuđe, kao i nizom korupcijskih afera, SDP je potrošio i zadnji metak koji je realno imao za obračun s HDZ-om, a to je “poštenje”. Nakon što su dokazali i da su nepošteni i da pravno sljedništvo nad SKH nije samo prazno slovo na papiru, SDP je izgubio i zadnji tračak nade u dobivanje sljedećih izbora. Njihova buduća pozicija mora biti u ekonomskom pomicanju ulijevo i zaštiti radničkih prava, kao što i HDZ-ova mora biti liberalnija ekonomija. Ako SDP smatra da svojom centrističkom pozicijom može pobijediti na izborima ispred HDZ-a s jednakom ekonomskom pozicijom, ali koji ima politiku “gdje ste vi bili ‘91.?”, grdno se vara.

Hrvatska se godinama trudila postati uređenija, snažnija zemlja i država u kojoj će svatko moći živjeti od svog rada. Od “puške na hrvatskom ramenu i lisnice u hrvatskom džepu”, ovaj je prvi dio postao potpuno besmislen, a drugi presudan. Nikoga više ne zanima koliko ste ukrali manje od drugih niti gdje ste bili 1991., niti kako ste glasali na referendumu prošle godine, niti što mislite o SFRJ i NDH, želimo ekonomske poruke, želimo znati jeste li zaista stranka lijevog centra (SDP, Laburisti, ORaH), desnog centra (HDZ, HSP AS) ili liberalnog, centrističkog usmjerenja (NF, HNS, HSLS).

Za kraj, da bismo dočarali shizofrenost hrvatskog nerazumijevanja politike kakva bi se trebala voditi, moraju se zabilježiti dvije izjave. Desni Branko Hrg, valjda u duhu ekonomske desnice svuda u svijetu, kaže da “Agrokor nije dobrodošao” u jedan grad, a lijevi Mrsić, zbog zaštite radničkih prava, da “vremena više ne dopuštaju osam sati rada, odmora i sna”. Eto, to je hrvatsko shvaćanje politike.