Filmska montaža: odreži me nježno

Govoreći o filmskoj vrpci nije sporno govoriti o filmskoj montaži. Tu tezu potvrdila je i Branka Valjin, programska koordinatorica Klubvizije SC-a u zagrebačkom MM centru, govoreći kako je filmska montaža komunikacijska praksa utemeljena na rezu, koja potiče gledatelja da izvede zaključak o značenju niza kadrova. Pojednostavljeno, montaža je tehnika spajanja kadrova u cjelinu. Ovisno o tome koje kadrove dovedemo međusobno u vezu, stvaraju se i raznovrsna značenja. Tako se u gledatelja budi emocija, koja naposljetku omogućava dobar (ili loš) plasman nekog audiovizualnog djela.

“Razlikujemo analognu ili filmsku montažu, u kojima se radi o lijepljenju filmske trake posebnim, za tu svrhu stvorenim, prozirnim trakama. Kod elektroničke ili digitalne montaže, promjene kadra rade se na računalu”, pojasnila je Valjin. Montaža je ujedno i završni proces stvaranja nekog filma.

“Danas se često snima na vrpcu jer se istodobno može vidjeti otprilike kako izgleda slika. Potom se vrpca šalje u laboratorij, a ondje se materijal na licu mjesta telekinira. Montažeri dobiju digitalni materijal i digitalno montiraju”, dodala je Valjin. Digitalna montaža, baš kao i “odbacivanje” rada s filmskim vrpcama ubrzala je i olakšala proces stvaranja filmova i televizijskih priloga. “Ipak, makar je filmska vrpca arhaičan medij, u filmu bi se mogla još održati, dok u području televizije više nema što tražiti”, zaključila je Valjin. (Lara Perošević)