Antun Branko Šimić

(18.XI.1898. – 2.V.1925.)

Hrvatski pjesnik, kritičar i esejist Antun Branko Šimić rođen je u selu Drinovci kod Gruda. Pučku je školu završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, nakon čega je samovoljno istupio iz sjemeništa i kratko vrijeme boravio u Mostaru.

Četvrti razred gimnazije upisao je u Vinkovcima, i naposljetku, školovanje nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. Već s četrnaest godina objavljuje svoju prvu pjesmu “Zimska pjesma”, u časopisu Luč.

U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”, nakon čega se počinje profesionalno baviti književnošću i surađivati s glasilom Društva hrvatskih književnika. Afirmira se i kao kritičar pišući kritike za Obzor, Pobratim, Književne novosti i druge.

Potkraj 1917. dolazi do zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je u Zagrebu pokrenuo svoj prvi ekspresionistički list Vijavica koji je izlazio do 1919..

Iste je godine Šimić počeo izdavati časopis Juriš, koji se nakon tri broja ugasio. Životareći od književnih honorara i već teško bolestan od tuberkuloze, pokrenuo je 1924. Književnik, ali i on je tiskan samo četiri broja.

Svoju jedinu zbirku “Preobraženje” sam je objavio 1920., a njome u hrvatsku književnost prvi put uvodi sažeti i grafički simetrični, slobodni stih.

Velik dio opusa najistaknutijeg pjesnika hrvatskog modernizma ostao je neobjavljen do ‘60-ih godina kada su objavljena “Sabrana djela”. Iako je ovaj pjesnik nade, ljubavi i smrti umro sa samo dvadeset i sedam godina, ostao je ono što je i sam napisao, vječno čuđenje i vječni treptaj u svijetu. (Dina Ćevid)