Đuro Utješanović

(7. srpnja 1940. - 25. veljače 2013.)

Nenadmašni majstor improvizacije, Đuro Utješanović, uspijevao nas je nasmijati već samim spomenom svog imena. Kako je sam običavao govoriti, rođen je “između dva sela, u jednoj šumi” u blizini Sanskog Mosta, godine koja nije točno poznata. Sam je odabrao 1940. godinu jer je nju “najlakše pamtio”. Još prije osnovne škole, koju je završio u Kikindi, ostao je siroče. U Splitu je s Ivicom Vidovićem završio srednju šumarsku školu, nakon čega je, protiv svoje volje, poslan na Šumarski fakultet u Sarajevo. Nakon dvije godine studija došao je u Zagreb i upisao željenu Akademiju kazališne umjetnosti. Poslije stjecanja diplome deset godina je radio u kazalištu Gavella, a na Dubrovačkim ljetnim igarama nastupao je trideset godina. Hrvatsko glumište i publika već su tri godine bez svog dobrog duha koji je bio spreman svakom reći što ga ide, a da mu tu jezičavost nikad nitko nije mogao zamjeriti. Pamtimo ga po ulogama u filmovima “Hajdučka vremena”, “Vlakom prema jugu”, “Kad mrtvi zapjevaju”, “Tri muškarca Melite Žganjer”, “Je li jasno, prijatelju?”, “Ničija zemlja”, serijama “Smogovci”, “Lažeš, Melita”, “Nepokoreni grad”, “U registraturi”... Mlađoj publici ostat će u sjećanju po portretu Tetka iz “Večernje škole” Željka Pervana, s kojim je surađivao i u zabavnoj emisiji HRT-a “Jel’ me netko tažio?” Okušao se i u politici te je 2003. bio prvi na listi za Sabor Socijalističke radničke partije. Svoju srčanost i humanost dokazao je i tijekom Domovinskog rata kad je svaki dan hranio sedamnaest prognanika koje je smjestio pod svoj krov, a skrbio se i o četvero dubrovačke djece. (Dina Ćevid)