Ranko Marinković

(22. veljače 1913. – 28. siječnja 2001.)

Ranko Marinković rođen je u Uvali svetog Jurja na Visu gdje je završio Pučku školu. Viški Voltaire u književne krugove stupio je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, U zagrebačkom HNK 1939. izvedena je njegova prva drama “Albatros” čime se priključuje zagrebačkoj intelektualnoj i književnoj eliti. Dvije godine poslije iz okupiranog Splita interniran je u talijanski logor gdje ostaje do kapitulacije Italije, nakon čega odlazi u izbjeglištvo u El Shatt, gdje se bavi pitanjima prosvjete. Nakon rata zapošljava se u Ministarstvu prosvjete, potom postaje direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i naposljetku, do mirovine radi kao profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Temeljna polazišta njegova književnog svijeta su društveni kaos, previranja koja se zbivaju u pojedincu i povratak na otok. Ni sam četrdeset dvije godine nije posjetio svoj rodni Kut, ali od povratka 1988. godine bio je ondje redoviti gost koji je poticao kulturni razvoj otoka i osnivanje knjižnice u Komiži koja danas nosi njegovo ime, ali nema mnogo njegovih djela. Prema vlastitoj želji pokopan je na brdu pod čempresima kod stare župne crkve sv. Mikule, s kojeg se širi pogled na otok i Komižu. Za velikog književnika otimaju se Vis i Komiža pa nikako da dobije spomenik ili kakav memorijalni prostor. Antun Vrdoljak o tom fetivom otočaninu snimio je televizijsku seriju “Zagrljaj” od pet nastavaka utemeljenih na pet novela iz zbirke “Ruke”, a Milan Bešlić dokumentarni film “Ranko Marinković: Riječi samoće”. (Dina Ćevid)